Nedavno sam proslavila dvadeseti rođendan. Netom prije slavlja, otvaranja darova i jedne od najljepših proslava u životu, napravila sam kratku sintezu. Nisam više tinejdžerka, ujea! 
Promislila sam o svemu što ostaje u prošlom desetljeću mog života i sastavila pismo petnestogodišnjoj sebi. Ostavljam vam da ga pročitate, nađete se ili ne nađete u njemu.
Padova, 2009.
Draga petnaestogodišnja Ivana,
netom si krenula u srednju školu. Sjećam te se tada, toliko veće i toliko manje od svih ostali, na vratima nove stvarnosti. Sjećam te se neshvaćene, usamljene, samoj sebi vječne brige. Sjećam te se uplakane, nesigurne i vazda izgubljene, često odbjegle u svijet mašte, svijet sapunica i knjiga. Sjećam te se, novorođena Nora, igračko drugih, igračko kompleksa i straha.
Danas se pitam kakva bi bila da si jednom primila pismo poput ovog kojeg ti danas pišem. Bi li nosila iste ožiljke i živjela iste radosti njima unatoč? Bi li bila gdje jesi i sretna s tijelom u kojem jesi? Savršen tinejdžer ne postoji i tko zna gdje bi bila da si bila takav izrod. Možda je bolje da ti je bilo prešućeno sve što ću ti ja šapnuti danas, Ivana.
Htjela bih ti reći, znaš… Maleni grad u kojem si odrasla je kula. Glomazna kao Matovilkina. Nitko te u njoj neće taknuti, nitko te neće ubiti, ali ona će te sama žderati. U svom sjaju, ugušit će te. I ne pokušavaj se uklopiti. Možeš puziti dovijeka, nikad nećeš stati. Ne zato jer si čudna, već zato što si viša od kule same. Samo čekaj dan kad ćeš otići. Brzo će doći. Isplivat ćeš i nikada te više neće sputati. Poletjet ćeš visoko, umorna od okova. Kad se slobodne ptice umore, ti ćeš letjeti.
Šibenik, 2009.
Nadalje, htjela bih ti reći da ti je darovano samo jedno tijelo. Nisi ga čuvala, a trebala si. Nije kriv svijet, nisu krive novine, nisu krive mršavice oko tebe. Čak ni ti nisi kriva, hipersenzitivna i podložna manipulaciji. Tko je kriv? Ni dan danas ne znam, niti tražim odgovor. Drugo nešto, važnije, znam. Tvoju nutrinu ćejednog dana ispuniti prava ljubav, a ne hrana. I to ćeš dočekati, samo polako hodaj. Samo budi zdrava. Nadoći će dan kada ćeš spoznati da si gospodar svoga tijela.
Toga ćeš dana zapisati ovo: Da, doista, toliko malo treba. Samo jedna, toliko bliska, a toliko daleka, spoznaja. Spoznaja o različitosti. Spoznaja da svaka od nas na svom tijelu nosi biljege svojih dobrih i loših dana, svojih sreća i svojih tuga, odlike svoje dobi, svoje rase, svoga podneblja….Kao zbroj svega toga, ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota. I savršenstvo krojeno od nas samih, baš po nama. Nijedno nam neće pristajati tako dobro – jer će slijediti naš pogled na svijet, našu intimnu filozofiju, svaku našu oblinu, svaki osmijeh i svaku suzu. Ljepota tada postaje još ljepša, naša životna ispovjed.
Arsen Dedić je otpjevao: Vraća mi se okus, kao poslije bolesti. Strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti. I tebe će prožeti okus slobode, okus radosti. Zaboravit ćeš sve glupe lekcije koje si bila prisiljena usvojiti. Ostat će ti samo iskustvo, pouka. Zaboravit ćeš da su te učili da svaki dan staviš puder (narančast jer o nijansama nismo imali pojma) i, još bitnije, osmijeh. Nije bitno koliko je iskren. To se ne smije. Na svijetu je puno maski. Ako ti staviš još jednu, nikome neće biti bolje. Ne krij bol. Kad boli, pokaži. Kad zatreba, vrisni. Što više vrištiš, to manje plačeš.
Suze ne liječe. One zaslijepe, ne vidiš ljepotu oko sebe. Začepe nos pa ni svježe krafne više ne mirišu lijepo. Zatvore usta i prisiljen si šutjeti o uzročniku bola. Radije se istresi! Ne kimaj glavom kada nisi sretna. I jedi čokoladu. Ponekad, da regulira gorčinu svijeta svojom slatkoćom. Jedi, ako voliš. Ne važi, Ivana, malen struk i nesretna djevojka. Ovaj je život samo jedan. I nije to floskula. Idi sad. Iskoristi svaki dan.
Kažem ti ja, pet godina starija. Volim te. Danas te jako volim. Napokon te volim!
Zauvijek tvoja, ja.
Dobro. Dosta emotivnosti. Recite mi kako vam se svidio ovaj tip članka? Jeste li vi napisale pismo sebi?
![Skin79 SUPER+ BB krema [RECENZIJA] + savjeti kako prepoznati kopiju](https://sminkerica.com/wp-content/uploads/2014/03/jnjfhf-65x65.jpg)
Jako lijepo napisano!
Hvala :))
Svaka čast na uloženome trudu u članak i pismo. Jako inspirativno, i vjerujem da se većina nas može pronaći barem u djeliću tvog teksta.
Hvala :* :*
I ja sam nedavno napunila 20
Sviđa mi se kad napravite digresiju od uobičajenih tema, pogotovo kad je ovako zrelo napisano. To obogaćuje sadržaj portala
Nisam napisala, ali sam razmišljala što bih rekla petnaestogodišnjoj sebi i nekoj budućoj sebi.
Predivno napisano! Naježila sam se
Trenutacno imam 15 godina pa jos nisam pisala pismo sebi,ali jednog dana hocu.Ovo je predivno i bas mi je trebalo nesto ovakvo da procitam.Hvala ti!
ajme nebi ti nikad dala 20 godina o.O prije ono 24-25…nezz tako mi djelujes, odraslo
Stalno mi to govore hahahahahaha I feel old
Odličan članak…Svima bi nam takvo jedno pismo dobro došlo kad smo imali 15. Meni je razdobje od 13. do 17. godine bilo očajno. da sam znala da će sve ispast kako je, možda bi sve lakše podnosila
:kima: 
“…ljepota jedne žene nikad neće biti jednaka ljepoti neke druge žene. Ali bit će ljepota.” – Word!!!!
Hvala ti za iskreno pismo i osjećaj mira i zadovoljstva kojeg je ostavilo kod mene. Kad si u miru sa samom sobom onda postaješ zrela i zadovoljna osoba, tako barem ja mislim. Problem je što i kada odrastemo, ponekad se osjećamo kao nesigurne tinejdžerice. Onda samo treba sjesti, pročitati ovo i vidjeti da je biti ono što jesi i živjeti dovoljno za sreću. Što da kažem, ovo mi je uljepšalo dan..tnx
Hvala :* :*
ajmeee, ovo je predobro! Odlično
Imaš talent za pisanje :)) savršeno <3
e da zaboravit ti reci, tebe treba kvotati po fejsu i instagramu
bas znas smislit recenicu da ce covjek zamisli :*
Hvalaaa :* kvotaj slobodno :*
Jako lijepo,iskreno i nadasve dirljivo.
Zaista prekrasno pismo,puno emocija
Imaš neobičan i lijep način pisanja, tvoje riječi su baš dubokoumne.
Ne znam šta bih samoj sebi napisala, ali znam da se i dalje, sa svoje 23 godine, i sama osjećam nekada kao ona djevojčica od 15 godina, koja stoji prvoga dana u srednjoj školi, sa šiškama na licu (jer smatra da ima ružno lice) i pita se šta je čeka. Ili ona 17godišnjakinja koja je nosila ogrmone količine make upa jer su svi govorili da ej tako bolje, ljepše. Ili ona 18godišnjakinja koja nosi štikle jer želi da bude viša od drugarica. A nije ni svjesna da je ljepota u tome jer nismo svi isti i jer je ona takva lijepa.
U svakom slučaju, treba naučiti prihvatiti sebe, to je najbitnije. Danas ne nosim šiške, moja šminka zavisi od raspoloženja i štikle nosim isključivo jer moja odjeća ide tako dobro uz njih, jer je moj stil takav- volim sve moguće štikle, pencil suknje, džempere, crveni karmin. Naučila sam to na teži način. Zrelost je znati sebe i živjeti sa sobom i učiniti sve da ostanemo bolji ljudi, psihički, a ta psiha se uvijek odrazi na fizički izgled, provjereno. :))
Lijep i iskren tekst….da sebi pisem takvo pismo vjerojatno bi si porucila ne boj se….nemj biti ono sto drugi od tebe ocekuju da jesi nego budi svoja…..a oni koji su ti pravi prijatelji i koji te stvarno vole ce te prihvatiti takvu….sa svim manama i vrlinama!
jučer mi je bio najgori dan ikada u svojih 18 godina. toliko nesretna, razočarana, neraspoložena nikad nisam bila. naravno, druge stvari su utjecale na to. i nitko me nije mogao oraspoložiti, a pogotovo ne s onim “sve će biti dobro”, jer nisu znali kako se uistinu osjećam. trudim se do iznemoglosti, a rezultati su nikakvi. onda se stvarno zapitate što sa sobom. plakanjem sam barem izbacila dio toga iz sebe, al ni danas nisam puno bolje.
ovaj članak me dirnuo, i pročitat ću ga još 2 puta jer “suze ne liječe”.
“Samo čekaj dan kad ćeš otići. Brzo će doći. Isplivat ćeš i nikada te više neće sputati.” – nadam se da će tako i biti
Meni je jučer jedna dobra prijateljica rekla da se na kraju nećeš sjećati loših dana, nećeš se sjećati ni prosječnih dana..sjećat ćeš se samo onih najboljih, najblistavijih i najljepših. Tako da se nadam da ćeš zaboraviti ubrzo jučerašnji dan jer čekaju te oni vrijedni da ih zapamtiš
Predivna si!!! :kima:
Svaka čast na članku,predivno je napisan i dirljiv i sve! ALI! Ovo po meni nije članak za šminkericu. Imaš svoj blog,pišeš redovito članke za neke novine. Ovaj ćlanak bi bio savršen za to ,ne za šminkericu. Premalo pišeš o šminci i takvim stvarima. Nadam se da me nećete napasti ,ali ovdje dolazim čitati o šminci,robi,novinitetima. Ima drugi stranica na kojima mogu čitat tuđe umjetničke radove.
Ja mislim da baš jeste, jer, koliko je bitno raditi na vanjštini, mnogo je bitnije na unutrašnjosti i ovakvih članaka ovdje i fali.
Btw, opis portala: “www.Sminkerica.com prvi je i najveći beauty community u regiji na kojem stvarne djevojke dijele sa vama brdo savjeta, vijesti, recenzija, tutoriala i svega ostalog vezanog uz kozmetiku i lifestyle. “- znamo šta spada pod “lifestyle”:
Onda preskocis ovakav tip clanka,jednostavno !!! Bez uvrede!!
a roba ti baš spada pod šminku…
A za cure koje bi voljele napisati same sebe pismo i dobiti ga u budućnosti, postoji stranica FutureMe.org, gdje napišete sebi pismo, sve je anonimno naravno, i sredite datum kada želite da ga dobijete
Na primjer, za sljedeći rođendan, za pet godina ili više, svejedno je. 
Ovo sam nedavno tek otkrila i odučila sam si poslati mail za sljedeći rođendan.
Ines, nisam znala za ovo futureme, ali mi se skorz sviđa, hvala na informaciji.
A što se tiče članka iako imam 26 god ne znam jel bi si uspjela napisati ovako nešto pametno kao ti…jako mi se sviđa iz teksta što imam dojam da iako nekad nezadovoljna i nezrela, sad kad si starija si sazrila i prihvatila sebe i svoje tijelo i iako znaš da je nekad moglo bolje i pametnije nije ti žao jer je to sve bio proces odrastanja.
Mislim da sam dobila takvo pismo da ga i dalje ne bi shvatila ozbiljno nego bi mislila ma glupost, šta ona zna kako je meni…
Ono što u cijeloj priči sebi nekako zamjeram što i sa 26 god ne osjećam da prihvaćam sebe na način na koji si ti Ivana uspjela u svojim 20ima prihvatiti sebe…
ne osjećam se ni puno zrelije ni pametnije…
valjda će i to doći s jedno 50
Bogu dragom hvala i Gospi, krv Kristova se prolijevala po tebi draga moja Ivana, santo subito zastitnice djevicanskih nada i snova
tvoja vjerna citateljica Fatima (Zika)
Odlično i zrelo napisano, jako mi se sviđa
Draga (nešto mlađa) sugrađanko, predivno pismo. Drago mi je vidjeti i ovakve teme na Šminkerici jer je lijepa i njegovana žena puno više od najnovijih stvarčica iz drogerija. Vjerojatno se većina nas osjećala tako s 15, pa i s 18 (one koje nisu danas većinom imaju bar jedno dijete i nefunkcionalni brak), ali s vremenom jednostavno prođe. Iz današnje perspektive, bolje je biti Ibsenova Nora, nego junakinja „pjesama“ poluretardiranih pevaljki koje odjekuju iz Imperiuma ili Vanille. Ako ništa drugo, da sam se kao tinejdžerica uvijek savršeno uklapala, ostala bih zakinuta za more knjiga, a iako sam i danas knjiški moljac, nikad nisam čitala kao u gimnaziji. Još važnije, ostala bih zakinuta za onih 2 predivnih ljudi koji ovaj licemjerni svijet čine podnošljivim, pa čak i lijepim.
Kad prihvatiš sebe zbog sebe, a ne zbog drugih, svijet izgleda puno ljepše. Danas zaista mogu reći da sam potpuna i sretna djevojka…uz komadić čokolade, jutarnju kavu na ovom nezamjenjivom splitskom suncu, Zaru, Mango, DM, Muller, ali i pokoju dobru knjigu iz malobrojnih splitskih knjižara, naravno. Što bi Đole relao – bez crnog belo ne bi vredelo. Sve najbolje ti želim, prelijepa si. 
A znaš što? Ocjene zbog kojih su me u gimnaziji proglašavale štrebericom su se isplatile kad sam upisala željeni fakultet, mršavost zbog kojeg su me iza leđa proglašavale anoreksičnom se isplatila kad sam 2 godine nakon mature u uskoj (ali ne đikanskoj) haljinici slušala o njihovim dijetama, a tek nešto više od 160 cm svaki put kad se osjećam dobro u 15 cm visokim štiklama, ali i u balerinkama…pa i u društvu mnogo viših frajera.
Draga sugrađanko, hvala na divnom komentaru!
Ma što, hvala svima 
Ovo pismo potvrđuje moju teoriju – koliko se otvoriš ljudima, otvore se oni tebi :* Hvala, curke, najbolje ste!
hahaha Imperium i Vanilla!!!
Prekrasno, iskreno i nevjerovatno otvoreno.
Nešto sam starija od tebe pa već polako blijede iz sjećanja one teenagerske emocije i nesigurnosti, i meni je najvrijedniji dio teksta to što si me podsjetila kako je to nekada bilo, koliko pitanja u glavi, kolika usamljenost i tuga a najčešće iz nekih neshvatljivih razloga.
Nedavno sam se udala i razmišljala sam da kažem fotografu da mi s fotografija izbriše borice s očiju, ali na kraju nisam željela. To su moje borice, moje lice, to sam ja. To su bore od smijanja, od suza, od radosti i tuge, moje su, samo moje i želim ih na sebi. Volim svoje godine, nikada se ne bih vratila unatrag. Volim svoje lice, svoje tijelo, znam da sam mužu najljepša zbog svega što jesam a ne samo zbog toga kako izgledam i to me čini sretnom.
Zato drage šminkrice, radite uvijek na sebi kako na izgledu tako i na nutrini. Uvijek se trudite da bude bolje sebi i drugima, volite sebe i ljude oko vas i ljubav će se vratiti sa svih strana.
Kisi-kisi svima :-*
Sa zakašnjenjem, sretan ti rođendan!
Mislim da svi tinejdzeri prolaze kroz jedan period kad ne shvacaju sebe, a ni druge oko sebe. Zapravo drustvo odbacuje tinejdzere kao ‘produkte hormona’ koji tada luduju, pa ih samim time diskreditiraju.
Vidjet ces, sto budes starija, to ces sve vise voljeti i cijeniti sebe. Ne znam iz kojeg se to razloga dogadja, ali jednostavno vise nema mjesta kompleksima. Najbitnije je raditi sto volis, biti okruzena s ljudima koje volis i brinuti se za sebe.