Kao blogerica često se nađem u predmetu rasprave oko toga kako se nosim sa kritikama i negativnim komentarima s obzirom na javno izlaganje i temama kojima se bavim. Moram priznati da do trenutka kada sam počela pisati za širu publiku, odnosno portal, nisam imala problema i često sam naglašavala da je blog moj prostor za koji nikome ne dopuštam da ga ugrožava. U prijevodu, ako imate nešto za reći meni u inat, otvorite svoj blog pa pametujte. Pisanjem za Šminkericu, priča se ipak malo promijenila…

Onog trena kada sam primila obavijest da sam primljena u stalnu postavu Šminkerica, mojoj sreći nije bilo kraja.

Pisanje me zanimalo još od osnovne škole, a u srednjoj školi sam otkrila blog kao medij putem kojeg ću svoje misli spretno prenijeti javno tako da ih svi vide, pa makar se nikome osim meni to ne sviđalo. Iako mnogi ne mogu zamisliti da pišu i vode svoj blog, u mojoj glavi je sve bilo i ostalo prilično jednostavno. Sve što držim u sebi, pa makar i one banalne stvari, prenijet ću na čisto – crno na bijelo. Kao na papir. Da imaju neko značenje i da ih mogu iščitati mirnog srca, bez obzira na njihovu težinu. Bez obzira ako kolotečina misli bude samo meni razumljiva. Bez obzira ako ne pronađem istomišljenike. To je moje. To sam ja.

Kozmetički blog koji vodim je u biti nastao potpuno neplanski i slučajno. Jer je mnogo ljudi oko mene navijalo da se time počnem baviti iako se nisam smatrala kompetentnom davati savjete niti recenzirati proizvode. Međutim, što sam više ulazila u to, to mi je sve više i više taj dio bloganja postao zabavniji i nisam se mogla zaustaviti. Odjednom su krenule suradnje, eventi, počela sam komunicirati sa čitateljicama koje su spremno čekale moje odgovore na sva njihova pitanja i tako sam postala beauty blogerica.

Kada sam dobila priliku pisati za Šminkericu, znala sam da je to najbolji mogući način da proširim osim svoje publike, svoje vidike, svoje sposobnosti. Znala sam da ću početi katastrofalno i da ću s vremenom postati bolja. Da ću pokušati sve i vidjeti gdje sam najjača i gdje čitateljice najviše grizu.

Međutim, start ne da je bio katastrofalan. Bio je razočaravajući. Prvo s čim sa se susrela su bili negativni komentari. Koje čitam i pratim od postojanja Šminkerice.  Uvjerila sam samu sebe da neću dopustiti da me pogode jer znam da je mržnja putem interneta postala dio online svakodnevnice. Susrećemo se s njima putem foruma, portala, socijalnih mreža. Ne samo blogova. I nisu me toliko pogodili. Samo sam se na trenutak zapitala, jesam li ja uistinu ono što Šminkerici treba?

A onda sam počela shvaćati sve te negativne kritike malo dublje i shvatila da nisu niti konstruktivni niti dobronamjerni. Zajedljivi su i nepristojni. U biti, ne znam ni jednu osobu u stvarnom životu koja ima toliko hrabrosti takve stvari izgovoriti nekome u lice.

Ono što me najviše zasmetao je naravno, pristup. Osim što su se moji članci čitali djelomično i prozivalo me se zbog izvlačenja mojih riječi iz konteksta, činilo mi se da moji članci nemaju nikakvu korist osim što se moje riječi izlažu javnoj kritici kao da je to u biti poanta čitave priče.

Napisat ću članak o proizvodima koje koristim. Podijelit ću s vama svoju rutinu njege. Osvrnut ću se malo na život, ljubav ili prijateljstvo. Nebitno. A čitateljice će mi u komentarima napisati da li im je ovaj tekst bio zanimljiv. Da li sam se krivo izrazila. Da li sam se pogubila u vlastitim mislima, i na kraju dana, raspravljat ćemo o tome da li je ovaj članak dobar ili loš. Kao da pišem zadaćnicu, a vi mi recite jesam li igdje pogriješila. Imam li ikakvih pravopisnih pogrešaka?

Malo tko će u komentarima napisati konstruktivnu kritiku oko onog što sam zapravo napisala. Osvrnuti se na poantu priče. Odgovoriti na pitanja vezana za raspravu koje sam ostavila na kraju teksta s razlogom. Da komuniciramo. Pričamo. Raspravljamo o temi. Družimo se. Jedna drugu savjetujemo…

Ono što ni jedna osoba koja javno imenom i prezimenom stoji iza svojih riječi ne može shvatiti je, čemu toliko negativnosti i mržnje na njihov rad kada je u pitanju anomimnost?

Zašto se čitatelji smatraju sebi sami toliko bitnim da nas prozivaju ako im se nešto ne sviđa ili se ne slažu kao da su popili svu pamet ovog svijeta i upravo su oni ti koji nas moraju, odmah sada, ovog trena upozoriti da nešto nije u redu?

Ok. Slažem se. Često nešto nije u redu. Uvijek može bolje. Svaki članak koji uzmete, barem moj, možete još dodatno razraditi i napraviti od njega još bolju senzaciju nego što on je. Ali ovo je mojih ruku djelo. Ovo je moj rad. Ovo je nešto što sam odlučila upravo s vama podijeliti i u što sam uložila i vrijeme i energiju, a trud da ne govorimo. Imala sam hrabrosti progovoriti o nečemu, pa makar i o vremenskoj prognozi koja je ovih dana loša, da bih vas zabavila. Da bih vama pružila sadržaj za gubljenje vremena dok se vozite tramvajem, u pauzi na poslu, učenja, u odmoru od svakodnevnice.

I ne tražim da mi se ljube noge. Ne tražim da mi se zahvaljuje radi toga. Da me se obožava. Ne tražim u biti ništa za uzvrat ništa osim jedne zdrave rasprave. Jednog pametnog razgovora. Jedne konstruktivne kritike koja će me doslovce prikovati za stol dok ju čitam i natjerati da dobro promislim o onome što sam rekla. Ili nisam.

Da se razumijemo, ima i takvih komentara. Vjerujem da će ih biti i na ovaj članak. I dobrodošli su i nemam ništa protiv njih.

Ali govorim u svoje ime, i u ime svih mojih kolegica autorica ovog portala, kao i blogerica čiji rad cijenim – zaustavite se kada je u pitanju vaša potreba da nečiji trud i ljubav prema nečemu ubijete ružnim riječima. Osobito jer znam da takvo što ne bi imali hrabrosti izgovoriti u stvarnom životu.

Postoji velika razlika između vrijeđanja i konstruktivne kritike. Ako vas je nešto zasmetalo ili vam ne paše, a ne možete izbjeći da to ne izgovorite, pozivam vas da učinite to, ali bez grubih riječi. Bez komentara na razini djece koja ne znaju izraziti svoje osjećaje. Sjednite, promislite, složite rečenice u svojoj glavi, napišite, pročitajte, shvatite što ste napisali.

To što se skrivate iza nadimaka i inicijala ne znači da vam to daje za pravo da nečiji trud i djelo vrijeđati jer ćete se vi bolje osjećati.

Jednostavno je – ružno.

Nemam u biti nikakvih 10 zlatnih savjeta koje bi podijelila s vama što se tiče bontona na internetu. To je nešto što trebate usvojiti sami. Ako ne možete, trudite se više. Imala sam potrebu podijeliti, u nadi da neću naići na osude, svoje stajalište i osvrt oko ove teme.

Ponajviše jer sam nakon godinu dana pisanja za Šminkericu naučila puno toga, a najviše da ovo što radim ima itekako smisla. Bez obzira na niz negativnih komentara koje mogu primiti, postoji dio publike koja cijeni ovo što radim. Znam jer mi se javljaju privatno. Šalju mi mailove i poruke, i potiču me da se ne osvrćem na ružne riječi.

Iako još uvijek ostavljam prostora osobama koje me žele nešto naučiti da i to učine. Kada vidim normalnu interakciju u komentarima i pročitam nečiju kritiku znajući da mi je to napisala da se osvrnem na svoj rad, a ne da bi me natjerala da se osjećam loše, takvo mišljenje jako cijenim.

I zato vas pozivam da sljedeći put kada krenete biti najpametniji u komentarima, to uistinu i budete.

Recite mi otvoreno što mislite i upozorite me ako doista griješim. Ne izvlačite riječi iz konteksta, dobro pročitajte ono što vidite, i smirite emocije.

Jer ja imam hrabrosti svojim potpisom i slikom reći što vam imam za reći. To što vi imate potrebu napisati nekome nešto ružno gdje vas nitko ne zna i ne može vidjeti, ne čini vas nimalo hrabrim.

Počnite cijeniti i poštovati druge oko sebe bez obzira što ih ne poznajete u stvarnom životu i zapamtite da smo i mi ljudi od krvi i mesa koji živimo i vodimo normalne, uobičajene živote.

I ovo što radimo, radimo iz ljubavi i jer to želimo. Dijeliti s vama svoja iskustva, savjete, pomagati vam, udijeliti koju pametnu.

Sa najboljom namjerom. 

Jeste li ikada ostavili negativan komentar? Što smatrate konstruktivnom kritikom i što mislite kada je ona dobrodošla ? Kako vi doživljavate negativne komentare na internetu?

*slike su preuzete ovdje i ovdje