Sjećam se kad sam bila tek u srednjoj školi i moj jedini beauty zakon je bio dobra frizura. Bila sam u stanju probuditi se sat vremena prije prvog jutarnjeg školskog sata da na vrijeme operem i isfeniram kosu jer je dobra frizura za mene bio triger zbog kojeg sam se osjećala bolje i ugodnije sama sa sobom. Ma kakvi puderi, olovke, maskare, rumenila…Labello je bio i ostao zakon, a svojoj starijoj sestri sam se beskrajno iščuđavala dok je sate provodila u kupaonici – šminkajući se.
Moji počeci su bili poražavajuće loši, otvoreno bih rekla – smiješni. Voljela sam crnu olovku za oči i smatrala da mi savršeno pristaje uz bledunjavu put i crnu kosu. Zvali su me emo i mislili da su strašno duhoviti, a meni je moj stil beskrajno odgovarao i nisam se previše obazirala na detalje. Danas kada se osvrnem nekoliko godina unazad mi je malo i žao što sam potratila taj period ne eksperimentirajući dalje od toga, ali na svoje sam došla tek na prvoj godini faksa.
Studentske dane posvetila sam otkrivanju sebe. U svakom mogućem pogledu. Život je tek počeo, a perspektiva mi je bila sve šira i veća. Bilo je krajnje vrijeme da definiram sebe i da ono što držim u sebi izbacim na vidjelo. Osim što to nikad nisam uspjela upotpunosti i što duboko u sebi ne želim. Jer smatram da samo određeni pojedinci imaju pravo vidjeti pravu mene. Ali to je sasvim druga psihološka priča. U svakom slučaju, u tom periodu odlučila sam se odmaknuti od minimalizma i počela sam eksperimentirati sa sjenilima. Jep. Sestra se odselila, a meni u nasljedstvo ostavila svoj sveti gral kozmetike koju iz nekog razloga nije ponijela sa sobom. Bilo mi je žao da samo stoji i skuplja prašinu pa sam ju počela koristiti. Sve češće i češće.
Internet je u mom životu počeo dobivati sve veći značaj i sve potrebne informacije, osnove i upute kako ne izaći loše našminkan primjenjivala sam svaki dan. Praksa, praksa i puno prakse. Ali definitivno sam se navukla na palete sjenila i punooo blendanja. Puder mi čak i nije bio prioritet osim izraženih podočnjaka za koje me, ne mogu vjerovati, nitko nije upozorio da bi ih slučajno mogla i prekriti. Nema veze. Jer kažem, s vremenom sam sve pohvatala i naučila.
Ako si nezadovoljan svojim tenom, ujednači ga sa kvalitetnom podlogom. Ako imaš problema sa vidljivim podočnjacima, prekrij ih pigmentiranim korektorom. Oči naglasi dodatno sa zemljanim tonovima sjenilima i za završni touch osim par sloja maskare nanesi tuš za oči. Rumenilo za malo boje i malo sjaja na uste. Ready to go!
Dakako da su se s vremenom moje tehnike i načini šminkanja nadogradili. Teško je odoljeti primamljivim trendovima kao što je konturiranje lica koje omogućava da kamufliraš sve svoje nedostatke, a od trenutno aktualnih zaljubljena sam u strobing tehniku i živim za svježi dewy finish na licu koji smatram da moju kožu pomlađuje više nego deset nepotrebnih slojeva matirajućih pudera. Definitivno sam poradila na tome da otkrijem što mom licu i potrebama odgovara i nema tih loših dana kada nisam u stanju, zahvaljujući povlastici što sam žensko, dati živosti svom izgledu. Make up definitivno utječe na moje samopouzdanje i smatram to prednošću. Jer što sam starija, moja filozofija života je sve jednostavnija. Zašto provodiš toliko vremena pred ogledalom? Zašto imaš toliko šminke? Zašto kupuješ još ruževa kad ih već imaš? Zato što MOGU. (A i želim.)
Tu dolazimo do moje make up kolekcije. Da se razumijemo, ne kupujem baš sve. Luda sam za novitetima i za to mogu kriviti isključivo internet i sebe kao beauty blogericu koja smatra da bi bilo u redu pratiti što je novo na tržištu, a svaki dan toliko toga novog izađe da, ako se uistinu i trudim, ne mogu baš sve pohvatati. Na svoju sreću, jer kažem, čim vidim da je nešto novo i inovativno izašlo, ja to želim isprobati. Kupujem racionalno. Ne patim na brendove i skupu kozmetiku jer nisam prebahata i svjesna sam toga da to moj budžet ne može podnijeti. Ne kažem da zato jednog dana, ako ću ikada imati dovoljno novaca da i to isfinanciram, neću postati snob po tom pitanju jer šminka je nešto u što stvarno volim uložiti koliko god to nekima bilo nerazumno. Neki troše na alkohol, cigarete, neki na odjeću, a neki na skupe aute. Svi imamo nešto. Pomirimo se s tim da ja imam šminku.
Prvi znak da postajem u pravom smislu riječi make up junkie je bio onaj trenutak kada je moja mama ušla u sobu i prokomentirala koliko ja to šminke imam. (Daj mama šta pričaš, to nije ništa…) Drugi znak je bio kada mi je moja draga prijateljica vizažistica ustupila hrpu proizvoda i profesionalne opreme za spremanje iste i kada sam shvatila da stvarno nemam baš mjesta za nju. Treći znak, kada sam se preselila kod dečka i shvatila da sam okupirala pola stana za svoju make up kolekciju, a da ne govorim o tome kako svaki put kada svratim kod svojih ponesem sa sobom nešto što mi je od kozmetike ostalo u staroj sobi. Ok. Stvarno je imam. Skupilo se, što da vam kažem.
Ali još uvijek nekako pokušavam ostati pribrana i ne pretjerivati. Ako nešto ne koristim – to poklonim. Ako nešto stvarno ne koristim dugo vremena – bacim. Valjda je to onaj trenutak kada više ne živiš sam sa sobom i u svoja četiri zida već si u suživotu s nekim i ne želiš biti i ostati baš toliko sebičan pa se trudiš sve držati pod kontrolom. Još uvijek pratim sniženja i još uvijek grizem usnicu kada nešto želim jako kupiti, a znam da ne smijem. Bitno je bitno.
Na kraju svega, beauty blogerica sam. Povezala sam se i u družim se u privatnom životu sa curama koje imaju iste interese poput mene i konačno imam svoju publiku koja me shvaća. Oni koji ne mogu, njih uopće ne doživljavam. Još jedna povlastica je pisanje za Šminkericu koja me odgojila u mojim prvim make up koracima i koja mi omogućava da sa tisućama čitateljica podijelim svoju make up priču.
U svakom slučaju, mislim da sam pametno napredovala. Još uvijek se ne smatram ekspertom i vjerujem da ima jako puno prostora da dođem do još bolje i profesionalnije razine. Trenutno je ovo za mene isključivo igra. Gušt. (Guštaaam.) Još uvijek imam velike i snažne prioritete koji su na potpuno drugoj razini od problematike koju maskaru odabrati na polici drogerije. Ali zato moja ljubav i sreća prema onom što radim nije ništa manje vrijedna.
Uspjela sam spojiti svoju ljubav prema nečemu s onim što volim raditi, ali to je neka druga priča, koja trenutno nema veze s ovom, stoga ću se ovdje zaustaviti.
A vi slobodno u komentarima podijelite sa mnom svoju makeup priču.
yawn
da, a? a dobro, desi se
spominješ crnu olovku za oči… oduvijek mislim da oči najbolje izgledaju dok su uokvirene kao što imaju mačke
probala sam koristiti bijelu i bež na vvaterlineu, ali nije to to. sad korisim neku tamnu zelenu iz avona umjesto crne i presuper mi je na plave oči!
Moja make up priča: u srednjoj školi sam isto kao i ti koristila crnu olovku jer sam mislila da mi to super stoji, da ne govorim o pretamnom puderu na licu ,bez rumenila,i gotovo uvijek sam stavljala nekakvo svijetlo plavo sjenilo na oči, samo kad se sjetim toga, katastrofa. A o stvarima poput kistova za šminkanje, blendanju sjenila itd. nisam imala pojma. Tek sam se puno kasnije,sa nekih 25 godina, počela malo više informirati,zahvaljujuci beauty blogovima, o načinu šminkanja. I evo danas si više ne mogu zamisliti moju make up rutinu bez mojih kistova za rumenilo,puder,oci..,a crnu olovku nisam vec godinama koristila.
A evo i moje make up priče.
Odrastala sam uz sestričnu koja je samo mjesec dana starija od mene, ali je uvijek bila IN. To znači da je pratila kao što sam ja mislila sve zadnje trendove. Prva je imala MTV doma, pa je znala sve žive pjevače – ja pojma nisam imala, pa je dobila dial up internet pa je svašta novo saznala – ja nisam imala. Kad je došlo vrijeme puberteta počele smo se družiti ili barem pokušavati družiti se s dečkima došlo je i vrijeme šminkanja… Počelo je od PUPA poklona od rodbine – svaka bi dobila neki set i počeli bismo isprobavati preslatka sjenila, sjajla itd. Kad smo malo narasle sestrična je počela dobivati i skuplju kozmetiku ali ja nisam, ja sam žudila za svim onim što je ona imala i čekala da nasljedim nešto od mame. Kad bi dobila nešto od nje isti tren bi se bacila na eksperimentiranje! Uz sve to misleći kako je sestrična uvijek bolje našminkana, ljepša a i zgodnija, moji su eksperimenti ostajali iza zatvorenih vrata moje sobe. Vani bi nosila samo neko nude sjenilo i maskaru, ništa više.
U srednjoj školi sam imala jednu jedinu duo paletu od chanela koju sam isto tako nasljedila od mame i samo sam nju i furala: svijetliju nijansu na cjeli kapak, a tamnjiju na vanjski kut. I to još kad nisam pojma imala o šminkanju!!! Lijepo je izgledalo , a i bilo je i dovoljno decentno za školu. Uz to manje sam se družila se sestričnom pa nisam imala potrebu da se nekome dokazujem već sam radila ono što mi se sviđalo!
Pa je krenuo faks… sestrična i ja se nismo više družile i to je više nego pozitivno utjecalo na moje viđenje make upa i šminkanje općenito. Nastavila sam koristiti ono više spomenuto duo i maskaru postepeno dodavajući tu i tamo nešto novo.
Na trećoj godini faksa sam pomalo počela otkrivati za sebe svijet youtube-a i kozmetike. Na četvrtoj godini sam već šminkala sve svoje frendice za izlazke subotom a i imala sam največu make up kolekciju od sviju.
Nakon faksa sam počela raditi i polako sam si mogla priuštiti sve više i više proizvoda.
Trenutno aktivno pratim sve novosti na tržištu preko blogova i youtube-a.
Doduše nisam nikad bila previše aktivna jer iskreno bilo me je sram. Ali nekako sam se odlučila da ću krenuti s komentiranjem a možda i postovima.
Zato vrlo rado bi saslušala sva iskustva i savjete! Obožavam Šminkericu i vjerujem da bi mogla doprinijeti beauty community ovdje!