Zadnji put sam vježbala prije…. nemam pojma. Hmmmm….

Svaki ponedjeljak postavljam si ovo pitanje i svaki put isto. Ne sjećam se. Bilo je to davno. Ma nije valjda  već toliko vremena prošlo – nemoguće!

Moguće je, moguće. Tjedan se ‘okrene’ u danu, dan u satu… tako nekako, zar ne?!

Lipanj se bliži kraju i nakon nekoliko tjedana kiše, pojavilo se sunce i pravo je vrijeme da proljetnu garderobu zamijenim ljetnom. Kako to obično biva, svaki dan muku mučim jer nemam što obući, a dva ormara ‘pucaju po šavu’. Poznato?

Plan za danas popodne je, ne samo zamijeniti sezonsku garderobu već, odvojiti sve odjevne predmete koje nisam obukla unazad dvije godine i samo ih svake sezone selim iz jednog ormara u drugi. Imam običaj da se sentimentalno vežem za odjevne predmete. U ovim trapericama sam provela najbolje srednjoškolske dane (nema veze što ih sad ne mogu navući ni do koljena, a kamoli obući), ovu majicu sam nosila na prvom spoju s V., u ovoj košulji sam diplomirala itd.

Zapravo se veselim ‘čišćenju’ ormara, ali sad kad sam započela ovu avanturu, zapela sam. Zapela sam u isprobavanju garderobe. Ne figurativno. Doslovno sam zapela! Ne mogu skinut haljinu! Uspjela sam ju navući na sebe, ali je ne mogu skinuti. Zapela je! Zapela sam! Ako povučem jače, bojim se da će puknuti po šavu. Ako pokušam izmigoljiti, bojim se da ću iščašit rame. Panika! Osjećam kako mi se kapljica znoja kotrlja niz leđa. Škaklja i hladi… Stojim nasred sobe u poluraskoraku s haljinom čiji mi donji dio visi preko glave, desni rukav mi je prikliještio rame, vrat mi je nagnut u suprotnu stranu ne bih li si nekako olakšala agoniju koja me snašla…zapravo jedino što mi je slobodno su prsti. Nije baš neka utjeha, a ni korist…

Nekako sam se uspjela osloboditi luđačke košulje (čitaj: haljine), nisam ni sama sigurna kako sam to izvela… Koža ruku i ramena mi je crvena od povlačenja tkanine koja ih je do malo prije stezala. Vrat mi se ukliještio, a leđa su mi mokra od ‘borbe’, ali uspjela sam!  Slobodna sam!

Osjećaj sreće brzo je nestao i zamijenio ga je osjećaj jada i nezadovoljstva. Pa zar više ni tu haljinu ne mogu obući?! Isprobavam traperice, najudobnije su mi one ‘boyfriend’ kroja, u uskim majicama gledam balončić koji se nalazi na mjestu nekad ravnog trbuha (nikad nisam imala u potpunosti ravan trbuh, ali balone ipak više volim gledati na rođendanskim proslavama…)

To je to. Dosta. Ne želim najbolje godine provest skrivajući se ispod slojeva vrećastih majica i boyfriend traperica. Vrijeme je za promjene i AKCIJU!

Nastavlja se…..

______________________________________________________________________

Odluka je pala. Danas je taj dan. Odlučila sam. Ovaj put mislim ozbiljno!

Sutra krećem s trčanjem. Malo trčim, malo hodam. To je plan. Sparina je nepodnošljiva, nema veze. Popodne mi prolazi u gledanju inspirativnih priča na YouTube-u. Djevojke koje su istesale tijelo zahvaljujući  vježbanju.

Jako je zanimljivo da ako ukucate u tražilicu „Kako sam smršavila“ ili „Kako sam izgubila kile“, nećete naći previše primjera gdje je to postignuto vježbanjem. Ako se malo zamislimo nad tim, to je zapravo jako žalosno. Prvi se pojavljuju video sadržaji (pretpostavljam zato što su i najgledaniji) naslova „Kako sam izgubila 10 kg u 10 dana“, „Kako smršaviti bez vježbanja“, „Trikovi za mršavljenje“, „Najbolja dijeta“ i sl. Dobro, možda sam u tražilicu odmah trebala upisati detaljniji naziv („Kako smršavjeti vježbanjem“, „Koje su najbolje vježbe za gubitak kila“,…) ali svejedno.

Smatram da „bez muke nema nauke“. Točka. Dakle, ako želim smršaviti, moram se pomučiti. Da pojasnim. Preveliki sam gurman da bih se odlučila za dijetu. Bilo kakvu dijetu. I da je to dijeta na slatkišima (koje obožavam) vjerojatno bi se baš tada zaželjela pečene purice. Dakle, dijete NISU ZA MENE. Jedina dijeta (ako se to uopće može nazvati dijetom) tj. režim prehrane koji je urodio kakvim-takvim plodom, u mojem slučaju, bilo je kada sam prije nekoliko godina odlučila ne jesti poslije 18h. Dakle jedem sve (dobro, malo sam reducirala slatko, ali ga nisam izbacila) ali poslije 18h – više ništa. Prvih tjedan dana bila sam JAKO gladna. Drugi tjedan želudac se već lagano privikao na apstinenciju poslije šest, tako da je bilo puno lakše. Najbitnije, nisam gladovala. Jela sam normalno i jela sam sve. Kroz otprilike 4-5 mjeseci izgubila sam cca 4-5 kg. Eh onda su počele rođendanske večere, odlazak na more, uživanje u jelu i pilu, odlasci na festivale, kušanje razno raznih slastica i delikatesa naše kuhinje… Bila sam ugodno iznenađena kad sam primijetila da se kile ne vraćaju. Weee!!! Super! Međutim, kako se približavala zima, a ja sam i dalje papala što sam i koliko htjela, a vježbala nisam; kile su se polako (kako su se otopile) ponovo nakupile i smjestile na guzu, bedra, trbuh (noge, ruke, bradu…)

Dakle, nabrijana inspirativnim pričama o gubitku kila onih djevojaka koje su to uspjele zahvaljujući trčanju, vožnji biciklom, rolanjem i/ili teretanom, odlučujem se za trčanje. Sutra predvečer kad malo popusti sparina.

Ujutro se budim u menstrualnim grčevima, blijeda k’o krpa… Nema veze, odlučila sam i trčat ću unatoč bolovima. Nakon posla dolazim kući, ručam, malo odmaram i 5 do 7 obuvam tenisice i krećem u avanturu. Otvaram vrata od stana i palim svjetlo na hodniku. Malo se smračilo…

Izlazim iz zgrade i….

Vraćam se u stan mokra do kože. Ovakav prolom oblaka ne pamtim. Čim sam zakoračila na asfalt nebo se otvorilo. Pljusak, vjetar,…oluja! Prava ljetna oluja!

Pitam se, možda je ovo neki znak…..

Nastavlja se…..

_____________________________________________________________________

Dogodilo se! Učinila sam to!  „I did IT“

I ne samo da sam to učinila jednom, učinila sam to nekoliko puta… zaredom! I uživala sam. Priznajem, na početku je bilo malo bolno, ali ta se bol miješala sa osjećajem zadovoljstva i ugode. Najprije polako, pa onda malo brže, pa opet polako, gubim dah….  na samom kraju jeva sam disala, pluća su mi se stezala od pritiska, mokra koža blistala je pod mjesečevom svjetlošću. Tko bi rekao da TRČANJE može biti tako DOBRO!

Bit ću iskrena. Na samom početku nisam bila previše uvjerena da ću uspjeti zadržati kontinuitet vježbanja,  iako sam odlučila da ovaj put mislim ozbiljno. Ovo pišem jer se u prošlosti često događalo, barem u mom slučaju, da se teorija i praksa ne poklapaju. Naprimjer, odlučila sam da ću ….. Zapravo, više nije ni važno. Važno je da sam ovaj put odlučila učiniti nešto za svoje zdravlje, izgled i dobro raspoloženje i u praksi sam to ostvarila. I osjećaj je FENOMENALAN! Endorfin aktiviran trčanjem učinio je svoje. Tonus mišića se poboljšao, kilice se polako ‘tope’, moja koža je glatka i sjajna, a osmijeh zadovoljstva ne silazi mi s lica. Imam više energije i puna sam ideja.  I bolje spavam.

Počela sam trčati sama, onda mi se pridružio dečko. Sad trčimo zajedno. Evo primjera kako spojiti ugodno s korisnim… za oboje. Dok trčimo, ne pričamo. Ne moramo jer jednostavno osjećamo energiju drugog i to je dovoljno da se razumijemo. Kad trčim sama, uključim MP4, stavim slušalice i pratim ritam house ritmova koje obožavam.

Negdje sam pročitala da je određenu radnju potrebno ponoviti 21 put kako bi ista postala rutinska. Da li je to točno ili nije ne mogu reći pouzdano, ali znam da ako ‘preskočim’ večernje trčanje osjećam da mi nedostaje i to je najbolji pokazatelj da je trčanje postalo moja ‘rutinska’ radnja.

Drage moje, što god radile, što god tražile, nadam se da ćete svoju teoriju prenijeti u praksu i da ćete uživati u plodovima vlastitog uspjeha. Nema ljepšeg osjećaja od onog kad znaš da si sama zaslužna za svoje pobjede i ostvarene ciljeve.

Moja poruka je samo jedna – NE ODUSTAJTE!

Kraj priče.