Nakon podužeg razmišljanja o tome kojim naslovom započeti članak (saznat ćete uskoro i zašto), donosim vam priču o mojem strahu i mučnini uzrokovanima vožnjom u autobusu (i, naravno, kako ih se riješiti) te nekoliko zanimljivosti sa samog putovanja u Villach. Krećemo!
Sve je počelo jednog lijepog sunčanog dana (ah, kako pjesnički napisano…) u zbornici naše škole. Grupica entuzijasta predložila je zajedničko (adventsko) putovanje u Villach, gradić u Austriji! Naravno, prisutni su s oduševljenjem prihvatili tu ideju, a mene je već od same pomisli na put stegnulo u želucu. Moje nećkanje nije prošlo neopaženo pa sam počela sa pljuskom izgovora: nemam putovnicu, zauzeta sam taj vikend, ovo, ono… (čitajte kao: ostavite me na miru i zaboravite na mene!).
Ono što moje društvo iz zbornice nije znalo jest upravo činjenica da sama pomisao na višesatnu vožnju autobusom kod mene izaziva prisjećanje na zadnje dane mog studiranja… Što se to tada dogodilo? Ako imate viška vremena, slobodno se zavalite u svoje fotelje, ogrnite dekicom i čitajte, moglo bi potrajati 
Dakle… Za vrijeme studiranja živjela sam u stanu u Varaždinu. Kako su godine odmicale, index se polako punio ocjenama, a želja za diplomom bila je na vrhuncu. Ne znam što se to točno okrenulo u mojoj glavi, ali… Nekako se rodila ideja da nakon početnih dvojki na prvoj godini studiranja, pa trojki i četvorki kasnije, posljednju godinu završim s odličnim uspjehom. Moje se studiranje sada bližilo kraju, a tako je i moj interes za sadržajem kolegija sve više rastao. Usporedno s time rasla je i moja želja da dokažem sebi da ja to mogu! Što to? Pa iskoristiti posljednju priliku odnosno godinu te ju rasturiti sa stilom, sa odličnim uspjehom! Eto, možda je to prema nečijem mišljenju glupa ideja, ali to mi je bio cilj i slijepo sam ga se držala. Prve petice osvanule su u mome indeksu, a onda su osvanuli i brojni problemi. Prvi koji me zahvatio bio je osip. Glupi neželjeni osip! Po licu, rukama, nogama… Podočnjaci. Stres, da… Zbilja sam se iscrpila učenjem i brigom te mi je potpuno i jasan uzrok osipa. Pa su usljedile razne alergije. Na popis mogu dodati i nervozu. Svakodnevnu nervozu izazvanu npr. svjetskim problemom – zašto ja moram UVIJEK (?!) iznositi smeće? Zašto je penkala okrenuta vodoravno kada je želim da bude položena okomito? Zašto ženi ispred mene strši etiketa? Da skratim, sitnice. Sitnice su te koje su me mogle izbaciti iz takta. Ok, sad se već sigurno nervozno pitate kakve veze ima ova priča s busevima, Villachom i ostalim? Upozorila sam vas da će potrajati
Dopustite da nastavim. Vikendima bih putovala kući autobusom da se na kratko odmorim od Varaždina, učenja i ostalih popratnih radosti. Na kraju krajeva – vikend nikad ne bih ni imala za odmor nego za jurnjavu za tuđim potrebama. Eh sad, povratak u ranim jutarnjim satima u Varaždin postajao je prava noćna mora. Buđenje u ranih 4 sata, grozničavo spremanje i jurnjava na prvi bus (ponedjeljkom) te pomisao na učenje, kolokvije, ispite… Brrr! Primjećujete li sada prvu poveznicu? Nervoza u želucu – autobus? Na neki sam način vožnju autobusom povezala s učenjem, mukom i ostalim grozotama. Koje posljedice je to ostavilo na meni? Mučnine, nervozu u želucu, strah od zatvorenog prostora, vožnje liftom i javnim prijevozom – bilo koji skućeni prostor nad kojim nemam mogućnost djelovanja. Baš sam se fino sredila! Ne moram ni naglašavati koliko sam puta prekinula vožnju autobusom da bih panično istrčala na zrak ili wc. Koliko sam autobusnih karti morala iznova kupovati… Živa sramota!
Eto, sad znate i to. Ne moram ni naglašavati koliko je GLUP ovaj problem, ali opet morate shvatiti da on utječe na moj život i jednostavno ga nisam mogla prebroditi. Užaaas! Naravno da nikome nisam otvoreno priznala taj problem jer bih postala predmet sprdnje.
I tako sam koliko-toliko uspješno (ili neuspješno) izbjegavala svakodnevnu vožnju autobusom dok to zaista već i meni nije postalo jadno, tužno i umarajuće! Došlo je vrijeme da objavim rat vožnji autobusom!
Prije moje objave rata vožnji, na nekom TV programu gledala sam dokumentarac o paničnim strahovima ljudi i kako ih se riješiti. U toj epizodi bile su prikazane priče dviju žena: jedna se panično bojala klauna (da, dobro ste pročitale – klauna!), a druga prijelaza preko mosta! Koliko god da su meni te priče bile smiješne – ono, kako se možeš bojati klauna??!, shvatila sam da je i moja priča samo jedna u nizu sličnih, a na koju bezveze trošim energiju i vrijeme. Meni je ta priča broj jedan u životu, a netko bi puknuo od smijeha kad bi čuo što te mene muči. Nije li tako?
U toj emisiji/dokumentarcu žene su se direktno suočile s klaunom i mostom. Mislim, kako se riješiti nekog straha ako ćeš ga i dalje konstantno zataškavati i izbjegavati? Ženu su zatvorili u sobu s klaunom (imala je pratnju, netko ju je držao za ruku) i ona je u tom trenu počela zastrašujuće vrištati. Klaun stoji nepomično tri metra od nje, a ona vrišti, plače i histerizira! Tako je to trajalo nekih pet minuta, a klaun je svako malo napravio malen korak do nje. Tako su uz nadzor vježbali nekoliko puta i žena se jednostavno pomirila s klaunom A ona druga s mostom!
Nekako si mislim da moj problem nije baaaaš toliko ozbiljan, ali eto. Kako prebroditi strah od vožnje izbjegavajući autobus? Pogotovo sad kad radim u školi! Kolika je vjerojatnost da baš nikad neću putovati autobusom na neki izlet? Ravna NULI!
Vraćam se na početak članka… Adventsko putovanje u Villach! Srce želi s ekipom, mozak vrišti: NEEE! A ja kažem (svejedno drhtavim i paničnim glasom): DA!
Izvor fotografije: internet – stranice putničke agencije.
I tu počinje priča! Prva obaveza koja me čekala prije putovanja jest vađenje putovnice. Stara je istekla, a bez putovnice, naravno, ne mogu u Austriju. Par posjeta policijskoj postaji i fotografu, 400 kuna manje u novčaniku i tri tjedna kasnije putovnica je u mojim rukama.
Sad više nema povratka – putovnica je tu, 400 kn za putovnicu, 180 kn uplaćeno za putovanje. I da, naravno! Dvadesetak kuna za Aviomarin (tablete protiv mučnine za vrijeme vožnje).
Danima prije putovanja pokušavala sam odvratiti misli od višesatne vožnje, mućkanja sadržaja želuca i stajanja na granici. Ovo zbilja zvuči smiješno! Ali tada mi nije bilo smiješno, ni malo.
Dan prije putovanja spakirala sam ruksak: opremila se toplim rukavicama, šalom i kapom, vestom, kartama za Uno i kišobranom (na žalost, najavljena nam je bila kiša za sam dan putovanja!), natrpala mobitel pjesmama… Također, dan prije putovanja imala sam laganiji ručak, a večeru sam izbjegla kako bih si olakšala putovanje. Upoznala sam društvo s mojim strahom od putovanja te im naglasila da me u slučaju panike samo ostave na miru, da ništa ne ispituju, a još gore zadirkuju zbog toga jer će samo postići suprotan efekt. Cijelu noć sam se okretala u krevetu, trema samo takva! I… Ta-da-da-daaam! Stigla je subota, 15. prosinac, vrijeme je za putovanje! Buđenje oko četiri sata, okupljanje društva oko pet. I naravno! Kakvo bi to putovanje bilo da netko ne kasni?! Stigla je dojava da Princ (štitim mu identitet ) kasni jer ne može pronaći kišobran kod kuće! Pa zbog čega ga nisi pripremio dan ranije? Uglavnom, njegovo kašnjenje rezultiralo je munjevitom vožnjom do Varaždina – mjesta našeg polaska. Stižemo do Varaždina! Aviomarin je već počeo djelovati. Nemam volje za pričom. Svi su bezbrižni, čavrljaju, a ja želim nestati! Moram napomenuti kako su me poprilično šokirale dvije izjave: “zašto ideš s nama kad nisi sposobna” te “treba ti psihijatar”. Ok, sve ja to kužim, ali kao što rekoh – ne govorite mi to jer ne olakšavate! Znam da je to bilo tada u šali, ali meni, OPET, nije bilo smiješno! I taman u trenutku kad sam se htjela okrenuti, otpješačiti u mrak i nestati, evo autobusa! Sva zbunjena i smotana vučem noge do autobusa. Moje društvo, točnije njih 8 od 10, sjelo je uz zadnja vrata autobusa, a za mene i još jednog kolegu više nije bilo mjesta pa su nas usmjerili skroz naprijed na sjedalo iza vozača! Pa baš krasno! Bila sam lagano “mamurna” od Aviomarina, ljuta i nezainteresirana.
Ok, smještam se s kolegom na sjedalo i meditiram. Sva sreća što je i kolega bio umoran pa nismo putem uopće pričali. Zapravo mi je odgovarala tišina. Opuštajuće. I eto. Nismo ni krenuli, a ja osjećam mučninu u želucu. Neee, samo to ne! Pomišljam da odem do vozača da zaustavi autobus, ali nagon za pobjedom i preživljavanjem govori – još malo, možeš ti to, izdrži, dokaži sebi da možeš! To je samo strah. I tako je i bilo! Došli smo do slovenske granice, iskrcali se na hladnoću (koja mi je savršeno odgovarala!) i predali putovnice. Dok sam čekala da se pregledaju sve putovnice čula sam neke lijepe vijesti vezane uz društvo koje je putovalo busom, vidjela dvije srne i otrčala na wc. Hladnoća me savršeno ošamarila! Razbudila! Vraćam se s osmijehom na licu i tu počinje zabava
Kao da je netko ugasio prekidač. Od mrtve, nezainteresirane i čangrizave bakice pretvorila sam se u, nadam se, ugodnog suputnika!
Izvor fotografije: internet – stranice putničke agencije.
Druženje uz glazbu, ponos na početni uspjeh u busu, matematičke mozgalice i ostalo, ma super! Koji je plan putovanja? Vodič iz naše agencije valja forice, priča viceve i najavljuje panoramsku vožnju oko jezera Wörthersee, stanka za shopping, razgledavanje Villacha, slobodno vrijeme pa povratak u večernjim satima u Velden (na jezero) kako bismo doživjeli lampice, plutajući adventski vijenac, božićnu čaroliju i tako to. Malo sna u busu, malo druženja…
Vožnja oko jezera bila je baš idilična. Vidjela sam razne slatke kućice – od drvenih, pa do visokih tornjeva i staklenih zidova… Ma prava idila! Onako sve lijepo smrznuto i prekriveno snijegom. Putem sam maštala da sam vlasnik jedne od kućica uz jezero i već sam zamišljala kako tamo provodim ljeto s društvom.
Nakon panoramske vožnje slijedi pauza za shopping. Priznajem, nisam imala volju za istim jer je većina dućana i cijena potpuno ista kao i kod nas u Zagrebu. Vrijeme sam iskoristila za doručak i kavu.
Unutrašnjost shopping centra.
Stižemo polako i u Villach. Malo razgledavmo grad, božićne štandove, a kiša baš iritantno sipi… I jako je hladno! Zapravo, tako mora i biti, zima je.
Plan grada.
Crkva Svetog Nikole.
Stup srama.
Za vrijeme pauze obavili smo ručak – neki su jeli čudne nedovoljno pečene odreske jer je ispalo da baš i ne barataju tako dobro njemačkim jezikom kao što su nas ostale uvjerili 
Pijuckamo kuhano vino, konobar pušta odličnu glazbu! Baš super! Najbolji dio putovanja! I da! Neki su preskočili kupnju skupih suvenira.
Curke – kolegice.
The društvo.
Kako se polako suštala večer, vraćamo se prema autobusu i krećemo natrag prema Veldenu.
Malo smo razgledali taj plutajući adventski vijenac, jaslice, sve je predivno ukrašeno lampicama, ali dosadna kiša je neumorna! Prošetali smo uz obalu te se smjestili u obližnji kafić, omotali se dekicama i nastavili zajedno družiti.
Sve su zgrade ukrašene hrpetinom lampica. Jako lijepo!
Famozni plutajući adventski vijenac o kojem svi pričaju.
I to je to. Vraćamo se u kasnim večernjim satima u Varaždin, neki uz ogromnu želju za izlaskom, a neki uz ogromnu želju za snom! Čim smo prošli granicu i stupili na teritorij Hrvatske, ekipa iz busa panično vadi mobitele i provjerava Facebook i e-mailove. LOL.
Ne moram vam ni pričati (pisati) koliko sam bila sretna svojim uspješnim putovanjem autobusom, višesatnim putovanjem, e! Umorni (ili odmorni, kako tko) se vraćamo kućama i zaključujemo kako smo se moj suputnik i ja najbolji zabavili od cijele ekipe, a koja je, na njihovu žalost, bila prisiljena čitav dan slušati jednu hiperaktivnu putnicu, puse putnici!
Da zaključim…
Da, bojala sam se autobusa. Isprobala sam i vidjela da ne grize. Isprobat ću ga opet jer nije dovoljno samo jedno putovanje, sada želim joooš Uživala sam u putovanju i druženju s kolegama s posla!
A na vama je da…
Ako poznajete osobe koje se nečeg panično boje, ne izrugujte im se, pa čak ni u šali. Pomozite im u “otvaranju oči”. Omogućite im uspjeh. Zajedno proslavite! (Hvala mom suputniku što mi je omogućio ugodno i bezbrižno putovanje te što mi nije prigovarao i zbijao šale na moj račun.)
Mučite muku s mučninom za vrijeme vožnje? Ne pretjerujte s hranom dan prije, a ni za vrijeme puta. Naravno da možete jesti, ne možete putovati iscrpljeni. Ali, jedite laganu hranu koja neće teško sjesti na želudac. Mirujte, ne čitajte za vrijeme vožnje, slušajte glazbu, žmirite. Sjednite što bliže vozaču (ako putujete busom), gledajte ravno ispred sebe. Obucite se lagano, vrućina može pogoršati vaše stanje. Zamolite ljude oko sebe da vas ne isputuju o vašem stanju jer stalno podsjećanje na problem upravo može i natjerati da se on pogorša. Pričajte o bilo čemu. Također, ako nikako ne možete na prirodan način pobijediti mučninu u automobilu, autobusu ili slično, svakako se informirajte i u ljekarni za neki lijek protiv mučnine. Osobno sam isprobala Aviomarin koji djeluje na način da vas nekih 3-4 sata drži opuštenima, lagano pospanima, ali opet sposobnima za svakodnevne radnje I naravno, ne pretjerujte s tabletama!
Putujte, istražujte, rješavajte se svojih strahova i ne dopuštajte da vam isti upravljaju životom!
Bojite li se nečega? Kako se rješavate panike? Muči li vas mučnina na putovanjima? Kako se borite protiv iste?
P.S.
Autorica fotografija korištenih u članku je Cerovec Ivana. Hvala ti Ivana na ustupljenim fotografijama <3
Pravo sam uživala dok sam čitala članak :kima:
Drago mi je zbog toga ^^
Prekrasno!!!
Jako dobar članak i zanimljiva priča
Meni strah od klaunova nije nimalo smiješan, jer ih se i sama panično bojim. Ne znam točan razlog, ali jednostavno me plaše. Možda zato što se često iza tog našminkanog nasmiješenog lica krije nimalo nasmiješeno i ozbiljno lice (dobro, za ovo su dijelom zaslužni i horori, pretpostavljam).
U svakom slučaju, mene npr ovakva scena užasno zastrašuje: http://www.theblogmocracy.com/wp-content/uploads/it-pennywise-basement1.jpg
Tebi svaka čast na prevladavanju straha
Here you are
http://25.media.tumblr.com/tumblr_m9mpn9xTaB1rytk2ro1_500.gif
ja i moja idiotska radoznalost, kud otvori, kad nisam crkla zbog ovoga
Mozes se bojati klaunova, itekako dobro znam
Za sve je kriv Kingov It kojeg sam kao klinka gledala, pa i dan danas dobro gledam u sve odvode, umivaonike i bjezim od plahti koje se suse vani
Muci me i tripofobija D:
It o.O
o.O
Mene ipak više od klaunova plaše maskote, tipa Mickey Mouse u Disneylandu i sl. Uvijek zamišljam neke psihopate ispod tih kostima
Haha i ja bježim od tih kostimiranih likova
ove sam godine na Španciru srela čovjeka potpuno obučenog i obojanog u plavo. Unosio se ljudima u lice i ispuštao neke ni malo zabavne zvukove, čisto neugodan osjećaj!
ajmee Kingov It! Čitala sam knjige. Odlične su
volim horore i adrenalin koji mi zadaju 
nisam znala da postoji film
Ja obozavam Kinga i citala sam i gledala It-a nebrojeno puno, ali prvi put mi je bio totalno traumatican jer sam bila klinka od 6 godina i stvarno me dugo drzao taj strah. Sada se vise ne bojim Pennywisea, nego drugih klaunova
@Adi, evo onda da izjednacimo strah sa klaunovima i manijacima u kostimima
http://en.wikipedia.org/wiki/John_Wayne_Gacy
O bože, pročitala sam da se više ne bojiš penisa :picard:
Dunja, saberi se pobogu
Pokušavam, al dosta mi je već učenja
Ovo je neka telepatija; baš sam sinoć surfala o tim serijskim ubojicama, gledala intervjue s Charlesom Mansonom… nisam mogla zaspati. Bože, kakvih ljudi ima na ovom svijetu… o.O
Baš sam uživala čitajući tvoj članak. Inače, ja sam se bojala liftova do svoje šesnaeste godine. Kome god bih rekla da me je strah liftova, redovito bih bila ismijana i sl. Jednostavno uvijek sam imala strah da ću zaglaviti u liftu, da će nestati zraka do onog momenta dok se lift ponovno ne osposobi, da će puknuti uže… Jednog (lijepog) dana me je moja majka iznenadila. Ugovorila mi je razgovor za stručnu praksu, a ured je bio smješten na osmom katu tako da smo jednostavno morale ići liftom. Panično sam ju ugrabila za ruku, nesigurno ušla u lift i ne znam kako, strah je nestao. Bila sam ljuta na nju kako me je na prijevaru natjerala u lift (i slagala da ne postoji stubište), ali kasnije tijekom obavljanja prakse sam se još milijun puta vozila gore-dolje bez ikakvog straha i panike. Koliko sam shvatila, u mojem slučaju strah je nestao samo ako se suočim sa njime (i na taj način sam se riješila straha od kukaca, vožnje autom i liftova).
Sad si me dobro podsjetila! Moja se sestra panično boji onih velikih noćnih leptira! Još dan danas rado uhvatim ponekog i trčim s njime u ruci za njom. Užasna sam…
I mene je strah vožnje. Kad god idemo negdje sa školom se premišljam, danima prije se pripremam za put jer znam da će mi bit muka, a nervoza samo raste , užas
i svima kažem da ako žele pričati ne sjednu sa mnom jer cijelim putem pokušavam buljiti u jednu točku bez da progovorim 
Ma poznat mi je taj osjećaj! Ja već tjedan dana prije puta isplaniram čitav scenarij kako će mi biti loše, kako ću se osramotiti i slično… Psihičko mučenje koje na kraju i urodi nervozom :/
Odličan članak, drago mi je da si se suprostavila strahu
Hvala ti
Ovo kao da sam ja pisala. Nažalost, ja još uvijek nisam prevladala strah.
Predlažem putovanje na kraće relacije za početak. I ja sam tako vježbala
sretno!
Znam tocno za taj panicni strah!ja sam uvijek mogla putovati autobusom vise sati,al u jednom trenutku bi me uhvatila mucnina,a kako sam ja to pretjerano analizirala u sebi,stalno o tome razmisljala, bilo mi je jos gore! I tako sam dosla do toga da cim sjednem u autobus, automatski mi dode lose, i ne pomaze mi nista osim da gledam ravno,prema soferu. Eto,nisi jedina:)
mene hvata panika kad su u pitanju ptice . Vrane pogotovo , uvijek ih zaobilazim , pa makar to značilo da ću ići duplo dužim putem xd
Bravo za pobijeđeni strah! Samo tako naprijed
Samo, meni je žalosno kako želja za peticama ostavi puno gore posljedice, u ovom slučaju mučnine, nervoze, strah i fobije od nekih drugih stvari. Mislim da bi puno bolje prošla da je bila pokoja trojka, ili četvorka u indeksu.
Na žalost, prekasno sam to shvatila
Baš uživam u tvojim člancima :*
Ja imam fobiju od napuštanja dragih osoba
i ja
(sto god radim uvijek mi je to u glavi)
Sad kad to kažeš…mislim da i ja imam taj problem!
Zahvaljujem, cmok od drage osobe!
mene miris buseva tjera na mučninu. nije baš da ne mogu noću spavat kad znam da idem na put, ali kad se sjetim tog mirisa, OMG, evo sad čitam tvoj članak i doslovno mogu osjetit taj miris. kad sam bila mlađa, i išla sa osnovnom na put, zbljuvala sam se jednom nenormalno, i odtad nema šanse da ne popijem draminu ili nešto slično jer fkt nemam želudac za putovanja. iako mi je frend prodao foru da kad putuješ negdje gledaš one bijele crte sa strane od trake, ili stupiće.
ugl, da se vratim na prvotnu misao-miris buseva BLJUV!
O da! Potpuno se sjećam tog mirisa starih oronulih buseva! Ali mogu te utješiti da se u novijim busevima to uopće ne osjeti
Ja imam fobiju od pegle za peglanje odjeće,nikako ispeglat punu košaru robe
isto tako i od spužvice za pranje suđa hahah :)))
Plus jedan za spužvicu!
pogotovo nakon višesatnog lakiranja noktiju!
Ja se također panično bojim klaunova, ne vidim što je čudno u tom strahu. Također je djelomično zaslužan Kingov It, ali knjiga, previše me strah pogledati film. Jednostavno su jezivi i onako baš zastrašujuće djeluju. A uz to, ne mogu pogledati porculanske lutke i bilo kakvu vrstu maski. Mrzim maškare zbog toga, odvratno.
A tebi svaka čast što si prebrodila strah! I odličan članak, sviđa mi se jako tvoje putovanje!
odličan članak! volim čitati takve priče s puno detalja!
jooj, ja se bojim hrpetine stvari: klauna i pantomimičara (srce mi pobegne u petu čim ga vidim kak juri prema meni!) – izbjegavam ih u širokom luku.
da, pennywise je strašan kad imaš 6/7 godina, al gledala sam ga nedavno opet i nisam se mogla načuditi ČEGA sam se bojala.
al od živih klaunova još uvijek bježim.
bojim se i kukčura.. dok vidim te njihove noge, odma zamišljam kak hodaju po meni. evo i sad sam se naježila..
užasavam se i ptica. par puta su se zaletele prema mojoj glavi i da se nisam sagnula, zaletele bi se u mene… mislim da ni one mene ne vole.
osim toga, vrlo sam hrabra cura.
super članak,svojim strahovima sam odavno objavila rat i uspjela ih prebroditi!
hahah pridruzujem se ekipi mrzitelja klaunova
jos nisam nikakav horor gledala, jednostavno ih od malena ne volim.. kad vidim onog mcdonalda dodje mi da vristim 
clanak je super. Drago mi je da si uspjela i pokazala da si jaca od svog straha, i da ti je bilo lijepo. Mislim da svi mozemo neku pouku izvuci i primjeniti na sebi. Ja znam da ja mogu :kima: <3
Potpuno sam iznenađena činjenicom da vas se toliko grozi klaunova!
Super članak, baš pravo osvježenje.
Ja osim klaunova i paukova patim i od eritrofobije. Najgora fobija po mojem mišljenju. A uz to mi je usko vezana i socijalna anksioznost. Možda da napišete koji članak o tome, bilo bi zanimljivo, jer smatram da su psihičke smetnje i bolesti teške.
Kaj nitko nema fobiju od zubara? :Đ (reče osoba koju trenutno boli zub, ali uporno odbija posjetiti stomatologa do kraja akademske godine)
zubari su price za malu djecu…:) nemoj riskirat da ostanes bez zuba, bolno, skupo i nepotrebno
Uf, ja sam imala..
Mislim da se cijela stolica tresla kada sam bila kod stare zubarke.
Nisam mogla smiriti koljena.. Katastrofa..
Sad sam promijenila zubara i to je već druga priča
“, vidjela dvije srne i otrčala na wc”
hahahaha
i jesi na kraju prošla s odličnim zadnju godinu? xd
Aha
proud!
Prepredobar članak, da ima više ovakvih bilo bi odlično
I baš lijepo što ste tako zajedno išli..
Mučninu na putovanjima sam imala u osnovnoj i nešto u srednjoj školi. Vožnja u busu ili u brzom autu mi je predstaljala muku, povraćala bi, a želudac bi prolazio pri vožni strašne muke.
Ali danas je sve ok.
Danas se bojim duboke vode. Ne da se bojim nego užasavam. Ne moram niti spominjati da sam no moru u plićaku uvijek. Kad vivim močvaru, jezero ili bilokakvu vodu kojoj ne vidim dno, pobjegnem glavom bez obzira. Ima jedna šuma bliz moje ulice kraj koje sam voljela šetati. Tako pri šumi je bila kao neka močvara, bilo je puno trave ali ona je bila puna vode (ili čega već, pojma nemam šta je to) i svaki puta bi počela panično trčati kad bi se približila tome. Bojim se rijeke ispod mosta. Već sam xx puta sanjala sa se most u mojoj ulici ruši i da ja padam i utapam se.Nekom je i to smješno, meni nije
Dok sam kao mlađa pratila Spasilačku službu uvijek sam u moru ispod sebe zamišljala grozne meduze i raznorazna stvorenja
i danas zbog toga zazirem od travki u moru.
evo ti jedne koja obavezno mora popit tableticu protiv mucnine kad se vozi,nisi jedina ima takvih dosta..ja sam recimo to primjetila jos kao mala,mama i ja smo krenule busom u grad (ja nisam iz grada) ima mozda nekih sat vremena voznje,meni se toliko znalo smucit da se obavezno ispovracam ali me to tak kao klinkici nije bas smetalo tj.nije me bilo sram joj kao sta ako povratim..mama je u pocetku mislila da je to jer nisam doruckovala (inace ne mogu tak rano jest) a drugi put sam i doruckovala i opet je bilo isto…u glavnom dosli smo do spoznaje da ja ne podnosim voznju,naravno da sam zbog toga (jer me bilo sram) odbijala s razredom ici na eskurzije i duza putovanja,obavezno sam morala popit Dramina tabletice za koje sam u srednjoj saznala jer je i moja raska rekla kako ne podnosi voznju pa to popije…u pocetku kad sam trebala negdje ic pila sam pola sata prije voznje 1 tableticu,no primjetila sam da me to jako uspavljivalo,imala sam glavobolje i taj dan mi je grozan,kasnije sam se nekako odlucila pit po pola tabletice i zamisli nije mi bilo muka,ma sve je to u nasoj glavi…sad si cak znam uzet cetvrtinu tabletice tek toliko da mi umiri zeludac,takodjer prije sam znala kupit pakiranje po 20 tabletica i imala sam ih jako jako dugo,skoro cijelu godinu,nekad im je i rok isticao a jos ih ima pa sam odlucila uzimat manju,nekih 5 komada za 15 kn i kako svaku “gricnem” po malo kad negdje idem,radi sigurnosti jel…imam ih jako dugo..zanimljivo je i to da npr ako danas idem u grad,popijem tableticu za put do tamo a za nazad me jos drzi i ne uzimam je..iskreno najgori period je bio kad nam se skola popravljala pa smo morali putovat u susjedno selo u njihovu osnovnu skolu…to je za mene bilo haos jer je to naravno znacilo,pun bus,guzva,meni naravno muka a tabletice nije preporucljivo pit svaki dan
mama mi je davala par dana u pocetku i posle vise nije,naravno da je bilo pa sta ako,pa kako cu al opet na kraju malo sam se privikla i nisam vise pila…danas vec nisam tolika panicarka kad treba sjest u auto ili bus,obavezno nesto pojedem,”gricnem” malo od tabletice i idem gdje treba,cijela tabletica je prejaka,mozda ti imas nekakvu vrstu anksioznosti s obzirom da se bojis i zatvorenih prostorija i lifta,najgore sto moze bit da ti se netko ruga,to mi je bas glupo,znaci ljudi su previse pokvareni,znam kako ti je,nedaj se,ima takvih puno,recimo u srednju dok sam isla iznenadila sam se koliko je to cura pilo,nekog boli stomak,nekom bude muka i td.
Joj draga moja imamo isti problem , i ja uzasno mrzim buseve. Studiram u St a inace sam iz Hercegovine i jedini bus koji mi prolazi blizu kuce ( kada idem doma ) je u 5h ujutro. a to znaci buđenje također u 4 i trcanje na bus ( grad naravno nema nocne linije radnim danima )a da ne spomenem samo onda mucninu u busu i vrtoglavicu, a o vrucini koja struji tijelom tijekom voznje da i ne govorim . Bitan podatak je da put traje 3h i da kada dođem na odredisnu stanicu ne budem u funkciji ama bas ista raditi cijeli dan, jer naravno autobus iz 19.st me toliko protrese i pomakne sve organe da im treba bar dan-dva da dođu sebi a dok dođu sebi priblizi se povratak nazad i onda opet sve isto. Imam traume od autobusa i voznje da to nije normalno i zato ih izbjegavam u sto sirem luku !! :-D
pomirla sam se da cu cijeli zivot morat pit te tablete za voznju- na jednom krstarenju sam pila 3 na dan-zivi zombi hehe
simpaticna tema
super članak! Uživala sam čitajući
Odličan članak! Austrija je cijela prekrasna, bila sam u Villachu jednom davno!
A što se strahova i fobija tiče.. Pa, strahova imam dosta, al fobiju samo jednu. Kukci. I to mi je baš fobija, ne strah.. Užas. :/ A imala sam i epizode mučnina u nekim prostorijama, ako je puno ljudi meni poče bit zlo. To je više psihičke baze, ali ne mogu si pomoć :S
Sviđa mi se kako si priču napisala, ali i kako si pristupila problemu, odnosno strahu.
Drago mi je što možeš uživati u ostalim putovanjima ovom pobjedom.
Lina, jel ti radiš u Varaždinu u školi?
Ne, ne, nema me više u Varaždinu, sad sam u ZG županiji