Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja. Badnjak, Uskrsni ponedjeljak, Prvi svibanj, Dan državnosti… I tako unedogled. Besplatno čuvaju djecu, organiziraju besplatne degustacije hrane i pića, daju “ogromne“ popuste i sate besplatnog parkiranja. Na nama je samo da svaki dragocjen trenutak slobodnog vremena provedemo unutar četiri glomazna staklena zida hipnotizirano prevrćući šarene artikle, etikete i deklaracije.
Prije nekoliko godina upoznala sam Mladu Damu. Bilo je to u vrijeme njene udaje. Tada mi je ispričala fascinantnu priču o tome kako je jedan cijeli dan potrošila na kupovinu nove posteljine za bračni krevet. Posjetila je, dakle, petnaestak trgovačkih centara i manjih trgovina u potrazi za savršenom posteljinom. Pronašla je ona tu istu posteljinu na više različitih prodajnih mjesta, ali tek je tada uslijedio famozan ključan trenutak! Usporedba cijene te iste obične posteljine u svim tim brojnim trgovinama! Dan je završio bez posteljine u potrošačkoj košarici.
Taj se divan događaj ipak dogodio tek dan kasnije nakon što je Mlada Dama krenula u novi pohod, ali ovog puta u potrazi za zavjesom za spavaću sobu. Pomislila sam kako je sigurno divno dočekati i uživati u tom razdoblju života u kojem vas more slatke brige. U redu, možda je zaista to takvo posebno razdoblje u kojem jednostavno morate potrošiti cijeli dan na traženje idealne posteljine. Ali, tada su se zaredali dan za odabir i kupovinu idealnih kućnih papuča i ogrtača, dan za odabir i kupovinu idealnog stolnjaka za stol u dnevnom boravku, dan za odabir i kupovinu idealnog svadbenog pudera, dan za odabir i kupovinu idealnog parfema, dan za odabir i kupovinu idealnog prekrivača za naslonjač… Jesam li spomenula da je Mlada Dama u to vrijeme bila nezaposlena i bez ikakvih primanja?
U ovoj je priči možda to nevažno, ali brine me činjenica kako netko može potrošiti cijeli dan svog života u potrazi za jednim običnim komadom platna zvanim posteljina. Ili pak cijeli jedan dan u potrazi za bočicom odnosno nekoliko mililitara guste tekućine u boji lica. Sve to možda i ne bi bilo tako čudno da kasnije kroz mjesece i mjesece pobližeg upoznavanja Mlade Dame nisam upoznala i njenu strastvenu (odnosno zabrinjavajuću) ovisnost zvanu shoppingholizam.
Prilikom svakog našeg druženja neugodno bi me odmjerila od glave do pete pa počela bombardirati pitanjima: Gdje si kupila te naušnice? Koliko si ih platila? Otkud ti ta košulja? Ima li ih i u drugim bojama? Koliko košta? Koja je to marka? Kada si kupila te sandale? Jesu li već na sniženju? Takve iste imaš u toj i toj trgovini po toj i toj cijeni. A upravo imaju i popust na ljetnu kolekciju! Otkad imaš tu novu torbicu??! Stalno kupuješ ili dobivaš nešto novo!! Nije fer! Ovdje prestajem sa nabrajanjem jer bi se razgovor sada već polako pretvorio u pravi napad. Zamislite samo da vas netko svako malo tako detaljno i bahato skenira te zatrpava zamornim pitanjima o markama odjeće i obuće (jer je ipak najbitnije u životu da smo od glave do pete brendirane), cijenama istih, akcijama, rasprodajama… Uh!
Moram li naglasiti da se naše “prijateljstvo“ nije održalo? Žalosno! Žalosno je da tako mlada osoba, unatoč besparici, brine samo o brendiranoj odjeći i danonoćnom shoppingiranju, tumaranju krcatim trgovinama te mučenjem okoline propitkujući ih gdje su što kupili i po kojoj cijeni. Kada se cijeli život jedne osobe svede samo na brigu oko rasprodaja… Tužno, zar ne?
Ova priča o mladom čudovištu ovisnome o shoppingu potaknula me da se ujedno malo više raspišem o još nekoliko čudovišta iz shopping centara, a koje sam imala priliku osobno upoznati. Zašto sam uopće upotrijebila pojam “čudovište“? Ne mislim o njima sve najgore, niti ih ovime želim uvrijediti. Tražila sam dovoljno jak pojam da nas uzdrma čitajući ove tužne, ali iskrene retke (životne priče). Oslovila sam ih tako, također, jer želim jasno i “glasno“ naglasiti tugu (ili neki drugi, meni nepoznat, nedostatak) u njihovim srcima koju očito nadomještaju beskonačnim lutanjem dugačkim i šarenim hodnicima shopping centara pričajući nam svoje tužne priče, najčešće kroz vlastite postupke.
Za vrijeme rada na jednom od privatnih projekata provodila sam dosta sati tjedno u jednom većem poznatom zagrebačkom shopping centru. Ime mu neću navoditi jer je ono o ovoj priči potpuno nevažno. Važno je samo to da sam shvatila da zapravo svako mjesto ima svoja mala čudovišta. To su ljudi koje ćete tamo susresti skoro svaki dan. Oni imaju već poprilično dobro uvježbanu rutinu, a koja je usko vezana za besciljno tumaranje shopping centrom. Nekad će uhvatiti vaš pogled i odmah podijeliti sa vama vlastitu, najčešće tužnu, životnu priču. Vjeruju vam kao da vas poznaju cijeli život. Ponekad su mirni, nekad zaista gnjave, a ponekad prave nered te, kao što to biva u pravim akcijskim filmovima, odjednom sa svih strana jure zaštitari i smiruju situaciju.
Druga takva osoba (nakon Mlade Dame, ovisnice o shoppingu) koju sam upoznala zove se Urlajuća Tišina. Pitate se zašto baš ovaj naziv za nju? Nisam ga ja izmislila, gospođa mi se zaista tako predstavila! Riječ je o gospođi starosti (nagađam) nekih 50-60 godina. Na glavi uvijek nosi šešir ukrašen ovisno o prilici: od svjetlucavih šljokica pa sve do božićnih grančica, mašnica i slično. Obučena je slojevito, šareno i kičasto, ali čisto i uredno. Ispričala mi je odmah sve o svojem slavnom ljubavniku, gdje je radila, zašto je dala otkaz, kako je sada slobodna duhom te volontira u nekoj dječjoj udruzi.
Na prvu me iznenadila njena otvorenost prema meni (tada nepoznatoj osobi), ali mi je na kraju ipak to bilo u neku ruku i simpatično. Sve dok mi istu priču nije ponavljala iz dana u dan iznova i dok nisam shvatila da me se uopće ne sjeća. Za vrijeme jednog druženja zaštitari su je zamolili da se udalji jer je svojom pojavom uplašila prisutnu djecu, a možda malo i smetala. Tada se užasno naljutila, psovala, prijetila te gađala mobitelom prisutne. Mobitel se, uz glasan prasak, razletio u desetak komadića. To me šokiralo! Viđala sam je kasnije i u drugim shopping centrima kako traži novac za kruh od prolaznika, ponekad strašno galami i slično. I opet me nije prepoznala. Ni dan danas nisam sigurna je li ta žena svjesna što se događa oko nje, je li njena životna priča istinita ili plod njene mašte? Zaista, tjera me na razmišljanje!
Glavnu ulogu moje sljedeće priče zaslužuje Samohrana Majka. Ovog je puta riječ o prisebnoj osobi, ali koja vječno priča o svome tužnom i usamljenom životu: napustio ju je njen suprug, sama odgaja njihovu kćer, to joj je neopisivo teško, njena je kćer začeta iz ljubavi, a sad su obje same i napuštene. I tako bi priča trajala i trajala unedogled. Djelatnice shopping centra rekle su mi kako i one svaki vikend satima slušaju istu priču te gledaju njenu kćer koja nikad ne govori, baš nikad. Da se razumijemo, njena je životna priča zaista teška, ali govoriti potpunim strancima satima o tome je potpuno iscrpljujuće i neprihvatljivo.
Prvih sam se nekoliko puta suzdržavala od komentara, bodrila ju, ali kada sam shvatila da to ponavljanje više nema smisla doslovno sam eksplodirala. Uletjela mi je taj dan po običaju u posljednjoj minuti radnog vremena. A ja sam iz samilosti odlučila opet korektno izvršiti uslugu. No, kad je žena nakon pola sata bez srama zahtijevala još i još te to sve popratila po deseti puta ponovljenom pričom o tužnom životu, poludjela sam (u sebi) te potom na glas, oštro, ali smireno rekla kako sam i ja dijete začeto iz ljubavi, da su i moji roditelji rastavljeni, ne živim s ocem, ali sam unatoč tome završila školu i fakultet, živa sam i zdrava te sada normalno radim svoj posao! Jaukanje nikome ne pomaže! Samo djela pomažu. Kasnije sam, normalno, osjećala laganu grižnju savjesti, ali jednostavno mi je čitava ta priča postala toliko iscrpljujućom! Samohranu Majku, a ni njenu kćer, od tada nisam vidjela. Nadam se da je Majka prestala govoriti umjesto svoje kćeri te da će joj aktivno pomoći da se razvije te da izraste u zdravu i potpunu osobu.
Uz ovisnice o shoppingu, majke i očeve koji bezdušno ostavljaju svoju djecu na višesatnom besplatnom čuvanju u igraonicama (čak i blagdanima), Urlajuću Tišinu i Samohranu Majku, tu su još i Baka i Djed. Par koji zapravo nije par, ali ih povezuje slična osobina: uredno dotjerani hodaju u nekom svojem “filmu“ shopping centrom, grle djecu i ljube ih kao da su njihovi unuci. Od početka mi zaista nije bilo ništa jasno! Sve dok neka žena nije počela histerično vrištati i moliti Baku da se udalji od njene kćeri, da ju prestane grliti i ljubiti u čelo. Ja sam zaista pomislila da je to njena baka! Nikad ne bih pomislila da netko samo tako dođe, grli i ljubi tuđu djecu, potpuno čudno! I opet… Jurnjava zaštitara, sveopća panika.
Pored brojnih navedenih, tu je još i starija gospođa Kradljivica koja je iz knjižare i papirnice pokušala prokrijumčariti neplaćenu knjigu. Ili jednostavnije rečeno – ukrasti ju! Prodavačica je, na sreću, to na vrijeme shvatila te pozvala zaštitare koji su pojurili za njom. Još je nisu ni uhvatili kada se Kradljivica bacila na pod te počela panično vrištati kako ju nešto boli i kako ona nije ništa kriva (da, baš!). Poprilično je glasno zavijala i vrištala tako da bi neki slučajni prolaznik zaista i pomislio da joj zaštitari čine nešto loše, a ona ni kriva ni dužna. Galama je parala uši.
Kao što i svaki lokalni kafić, kvartovska klupa ili parkić, autobusni odnosno željeznički kolodvor imaju svoja malena čudovišta, tako je to i u shopping centrima. Bilo gdje da se duže zadržite upoznat ćete odnosno prepoznat njihova lica, slušati ćete (ponekad i prisilno) njihove životne priče, teške sudbine. Ispočetka ćete možda biti zadivljeni, a onda shvatiti težinu ljudskog postojanja. Neizreciva je tuga oko nas. Tuga i praznina koji doslovno obuzmu ljude, izbace ih stanja prisebnosti i pretvore u mala čudovišta. Često se zapitam… Gdje žive ti ljudi? Imaju li uopće svoj dom? Brine li netko o njima? Gdje su njihove obitelji? Nekima od njih možda čak i možemo pomoći, no tužno je kada shvatimo da je za neke, na žalost, već prekasno, da smo zajedno bespomoćni.
Poznajete li opsesivne shoppingholičare? Kako im možemo pomoći? Jesu li oni uopće svjesni da se njihov život vrti oko rasprodaja? Poznajete li i vi neke ljude koji svoje tužne sudbine dijele sa apsolutnom svakim prolaznikom onako usput, potpuno neorganizirano i neprikladno? Osjećate li se bespomoćno što ne možete svima pomoći?
Svaka ti cast na clanku. Jako je lepo napisan, knjizevnickim tonom. Ne mogu da verujem, ali u par tvojih prica prepoznala sam neke ljude. Sve pohvale za ovakve clanke, trebalo bi ih biti vise.
Respect za clanak!
wow, stvarno zanimljiv clanak…dok sam radila u kinu imali smo jednu zenu srednjih godina koja je dolazila i svaki puta usred najvece guzve(srijedom) zalila se ne sve zivo, zahtjevala knjigu zalbe i zvala supervizore..samo da dobije besplatnu ulaznice…bila je vec od prije poznata nadredenima.
Kakva slucajnost, ja radim u bisokopu/ pozoristu, i ima jedna zena (koja je i bila u psihijatrijskoj ustanovi, i koju takodje pustaju besplatno) koja stalno dolazi i sedne sa nama devojkama, i prica nam svoj zivot. Najcudnije od svega je sto se ona iznova i iznova upoznaje sa nama. Koliko je takvih ljudi…..
da da stvarno svakakva ekipa dolazi…:)
Mislim da je jako loše rješavati probleme šopingom, to ponekad dođe kao dobra antisretes ‘terapija’ , ali nije dobro uopće, a posebno ako pređe u naviku, jer tu najviše pati džep koji u ovo današnje krizno vrijeme nije uvijek dubok , ja sam zadnji put u šoping išla prije 4 mjeseca sa mamom i to sa budžetom od 300 kn,čini se puno, ali zapravo i nije s obzirom na cijene u dućanima, ali zato volim ciljati na neka sniženja jer se stvarno isplate, recimo haljinu od 300 kn kupila sam za 70 , a majcu od 70 za 35 kn, inače neidem često u šoping. Znam jednu jakoo veliku šopingholičarku, naime ona i njena kćer su svaki tjedan subotom u šoping centru , ali apsolutno svaki tjedan, ja se veselim kad mogu u šoping, ali bi mi svaki tjedan u istom šoping centru doista dosadilo, a njima je to prešlo u naviku, inače oni su se uvijek hvalili kako se oblače po skupim dućanima, a da ih sad vidite, krediti do grla!
ti si zaista veoma talentovana za pisanje
I mene nerviraju ti sa tugaljivim pricama. Poznajem ih dosta a i prva susjeda mi je takva, nekad kad mi kuca na vrata bacam se na pod i pravim da nisam doma samo da je ne slusam. Tuzno ali istinito. Znam do joj je tesko, razumijem to, nisam bezosjecajna ali ni meni ne cvatu ruze i stvarno nemam snage po tisuciti put slusat istu pricu…Inace dobar clanak, ali nije bas za sminkericu, vise za osobni blog.
Nazalost i ja sam neko vrijeme bila zaglavila sa sopingoholicarkama…jedna se tako lijeci a ostale neznam…kao i vecina svijeta zarazena je konzumerizmom i moci kohi joj novac daje,ali u cijelom tom njihovom svijetu nedostaje nesto…na kraju mi ih je zao jer mi se cini da imaju tako povrsne zivote,i neznam kako pomoci,ali sada znam da ni ne zelim pomoci. To je njihov zivot i promijeniti ce se kada za to budu spremne. Dokle im je god novac na prvom mjestu nema bas pravog prijateljstva. :-(
e da, super tema! ja si inace najvise volin nesto kupit na rasprodaji (a i pohvalit se da san nesto platila 20 a ne 200 kuna). moja suprotnost je jedna bestica koja opsesivno zeli da nosi markiranu odjecu (citaj ZARINU odjecu) imala ona novce ili ne. cak je i ponizenje kupit nesto na rasprodaju ma to mora bit puna cjena! ej, pronadjem potpuno istu torbu na e-bayu koja je 10 puta jeftinija od zarine ma neeeeeee to je njoj ogavno, fuj i fejk! mnogo puta sam joj htjela otvorit oci da joj pokazen sta radi, ali neeeeee ma daj pusti me majo kakve su ti to price -.- jadni takvi ljudi, jeste da mi je najbolja frendica al digla san ruke od nje, takvim zenama stvarno nema pomoci
Odličan članak! :kima: A ovo: “Prilikom svakog našeg druženja neugodno bi me odmjerila od glave do pete pa počela bombardirati pitanjima”… Znam jednu takvu osobu, užas. Dok ju vidim, već znam što slijedi. Više puta me sram ako sam obučena “za po doma” pa me odmjeri onak.. Joj
Lina, skidam ti kapu za ovaj članak. Zanimljivo i poučno.
Jako mi se sviđa članak, ali i tvoj stil pisanja. Uvijek nešto poučno i zanimljivo.
Što se tiče teme kao same, moram na kraju zaključiti da se radi o osobama koje očito imaju psihičkih problema. Nisam ni mislila da ih ima toliko, a i kad samo pomislim da se skupljaju na mjestima kao što su šoping centri koji vrve djecom, stane mi pamet.
zeno,svaka cast,odlican clanak,super ti ide pisanje
I ja sam prodavač i stvarno srećem raznorazne ljude s mnogim pričama. Ti ljudi su usamljeni, nemaju nikoga ili imaju, a opet kao da nemaju. Vani traže ono što doma ne dobivaju.
Članak je po meni jadikovanje, jer te zamaraju takvi ljudi.
Dovoljno im se nasmiješiti, slegnuti ramenima i reći da će biti bolje. Tebe više neće gnjaviti, dobit će kratku utjehu i svima dobro.
Lijepi pozdrav
ovo je jako tužno…takvih ljudi ima više nego mislimo, ja sam druga struka ali što sve čujem svaki dan…nekada poželim da ne znam i ne vidim i ne čujem više ništa
Nazivati usamljene starice cudovistima mi bas i nije primjereno. I da, dosta ljudi dijeli svoje životne price s strancima,bilo to u busu ili na klupi u parku, sigurno je svatko to doživio nekad no nevidim iskreno svrhu ovoga članka, ne bih bila bezobrazna no kao da sto je netko gore napisao ovo je vise za neki svoj privatan blog nego za sminkericu :/. Ili barem onda da je naglasak na curama koje su opsjednute kupnjom ali ovako protivanje ljudi i pisanje o njima mi zaista nije jasno. Svatko se nosi sa osobnim problemima na svoj način, netko tko je npr izgubio dijete ili nije u kontaktu sa svojim ce otići i sjesti u park i gledati ih, netko ce otići u trgovački centar da ih gleda ili da im brže prođe dan. Također provesti popodne u centru tražeći prvi put nesto za novi stan koji se tek počinje namještati i raditi dom od njega mi također nije čudno, netko ce kupiti prvu stvar koju vidi, a ne tko zna otprilike sto želi i neće se smiriti dok ne nađe. Neznam, nezelim biti zla ni nista ali nerazumijem razlog za ovakvim člankom i gradnjom nekih slika o nepoznatim ljudima :/
Upravo to. Žao mi je što je članak otišao u drugom smjeru negoli je trebao otići.
Ljudi koji imaju psihičkih problema ne biraju to biti, jednostavno skrenu sa putanje. Često takve ljude drugi ljudi osuđuju, ismijavaju se, žale, ali takvima treba pomoći. Neki odbijaju pomoć, neki ne dobe, no uglavnom treba im se pokušati pomoći.
Ta “čudovišta” su ljudska bića, nečija majka, sestra, baka, djed i okom promatrača su oni obični ljudi. Fizička bolest se vidi golim okom, pshička ne i često ljudi imaju tendenciju vjerovati da psihička nije toliko važna naspram ove prve.
Što se tiče samoga članka, pročitala sam u jednom dahu. Fascinantno je kako imaš smisla za pisanje. Koncept je odličan samo nije realiziran najadekvatnije, sve je otišlo je jednom drugom smjeru.
Uglavnom, više bi voljela takvih članaka, tj. onih vezanih za modu i sve ono što karakterizira Šminkericu, jer mi se od onih silnih recenzija vrti u glavi.
ne vidim po čemu su prikazani ljudi šopingoholičari
i ja to mislim,clanak je fono napisan ali ljude o kojima govoris,usamljeni koji ponavljaju svaki dan isto na istom mjestu su ljudi koji su bolesni i treba im pomoc…kao prvo ja takve nebi ni pustala u soping centre i sl. nit bi lupala glavu takvima a jos mogu biti i opasni nego zastitare i van…sto se tice sopinga, sam da se danas sve svodi na to kak ces se obuc i jel tvoja majica kupljena kod kineza ili u Amadeusu…iskreno,vise volm kupit 5 majica po 35 kn na snizenju nego jednu po 250 ili vise kuna zato jer je S.Oliver ili Zara i td. Jednom u zivotu sam bila u Zari u Portanovoj i odjeca mi je bila grozna al zato cijena paprena i svi lude tamo za nekom krpicom koja meni lici na svilenu potkosulju u ultra modernoj zelenoj boji-.- a da ne spominjem to sto pola tih krpica po trznim centrima je donesena iz Bosne jer se tamo prodaje za bagatelu ili se cak i preko majice od kineza samo stavi marka odredjenog brenda (da i to mi se desilo)+ to sto je roba naplacena i vise nego sto vrijedi,bas juce gledam lijepe ultra kratke traper hlacice cija se podstava od dzepova vidi po 150 kn i zamislite nijedne nis bile jeftinije od 150,eventulano 120 kn za tako sicusnu “krpu” -.- nervira me i to sto svi imaju neku potrebu da naglasavaju gdje su i po kojoj cijeni kupili torbu,suknju ili sta vec jer je sramota rec da si majicu kupio na trznici ili fejk chanelovu torbicu koju pola cura ima
Stvarno ne vidim smisao clanka sori… Po meni zbilja nepotrebno
Divna priča. Sve pohvale
Trebala bi češće pisati :kima:
Sramno je napraviti ovakvu vrstu clanka o ljudima kojima je potrebna zdravstvena pomoc. Ne vidim poentu clanka pa mi je molim te razjasni, vrste ljudi u soping centrima? I kakav uticaj na tebe ima uopste da li neko kupuje posteljinu ceo dan ili sta god i kako krade knjige, iskustvo da, ali da li ima potrebe i to uz dozu ismejavanja takve nemile dogadjaje ovekoveciti na internetu?
Odličan članak, baš me natjerao da se zamislim..
dobar članak, ali isto nisam našla neku povezanost između (ovisnika o) shoppingua/u i ostalih ljudi, mislila sam da se članak temelji baš na shoppingu. ovo što se tiče posteljine, kad su takve stvari u pitanju, ma čak i manje, obična odjeća, ja ću isto provesti puno vremena dok ne pronađem ono što mi se sviđa i mislim da to onda nije loše jer ne trošim lovu za bzvz već gledam, tražim, uspoređujem i prođem bolje nego onaj koji je u shoppingu 20 minuta i uzme ono prvo na što naleti…
Clanak je lijepo napisan, lako ga se cita no ne mogu se sliziti da je pogodena njegova tema. Samo prva cura pokazuje znakove shoppingholizma dok su ostali samo tuzni ljudi koji cesto prebivaju u shopping centrima.
Ne mogu se sloziti ni sam nazivom cudovista jer nisu cudovista, prije bih iskoristila naziv duhovi posto zaista lice upravo na njih.
Ponavljaju se, tragaju za necim dok ne znaju sto to traze. Praznina i tuga, osamljenost u mnostvu.
Oni nisu tamo da bi kupovali vec da bi bili medu ljudima, okruzili se sarenilom jer u njima nema tog veselja.
Osobe koje su zaista sopingholicari odlaze u ducan kako bi kupili nesto novo jer sve sto su prije kupili, izgubilo je svoj sjaj, dosadilo im je i moraju nanovo iskusiti tu poletnost koju osjete s novim predmetom.
Impulzivne kupnje im nisu nimalo strane, kupovanje predmeta samo zato jer su na snizenju, ali ih zapravo ne zele. Pronalazak isprike za novom kupovinom u predmetu kojeg su nedavno kupili, pod idejom “Nemam nista s cime ga mogu nositi/kombinirati.” i sl. Oko narukvice se izgradi cijeli novi outfit koji ce biti brzo zaboravljen jer treba nesto novo posto je novo bolje od staroga i nije to ista majica. Da isti je kroj, materijal i boja, ali jedan ima kristalice dok ovaj drugi ima masnicu. Nije ni slicno.
Uopče mi se ne sviđa članak.Više mi izgleda kao neka osobna frustracija nego neki smislen članak sa poantom. Nazivanje usamljenih ljudi, čudovištima je odvratno i ovo stvarno nije mjesto za jedan takav članak. Nema nikakve veze sa šopingholičarima, samo pljuvanje po određenim ljudima kojima je potrebna pomoć. Hoče li im pomoći pljuvanje po internetu? Može vas biti sram što ste objavile ovaj članak.
Možda bolje da svoje frustracije iznosiš negdje drugdje jer članak nema veze sa shopingholizmom nego o ljudima kojima je potrebna drugačija pomoć,sorry
ja isto uopće ne shvaćam poantu ovog članka, kao radi se o šopingoholičarima, a svi navedeni likovi, osim prvog, sigurno nemaju niti za kavu, a kamoli za šopingiranje cijele dane.
isto tako, nije mi jasno čuđenje što netko cijeli dan bira posteljinu, kad vjerojatno 70% šminkerica, beauty blogera i ostalih zaljubljenica u kozmetiku sigurno i VIŠE od jednog dana bira ruž, sa toplim ili hladnim podtonom, sa ovakvim ili onakvim finišem, koji se razlikuje za 0,0003 % od nekog kojeg već imaju u svojoj kolekciji, ali im baš taj novi treba.
tako da birao netko posteljinu, parfem, cipele, mislim da ima potpuno pravo tražiti točno ono što želi i kupiti za svoj novac.
tako je!
Inače volim tvoje članke i sve DIY sitnice koje objavljuješ… No,ovo mi se iskreno nije svidjelo… Ti u svom članku nisi govorila samo o šopingoholičarima,već o ozbiljnijim psihičkim bolesnicima. I mislim da nikome od nas koji smo pročitali naslov nije bilo ni na kraju pameti da ćeš u članku doslovno POPLJUVAT! ljude koji su psihički bolesni. Oni za to nisu krivi niti će ikad biti. U članku si pisala o ljudima koje si vidjela u jednoj situaciji u životu… Ne znaš kako žena koju nazivaš “Samohrana Majka” prehrani svoje dijete,niti znaš koji je problem koji tišti djevojku s početka priče… Jer iza svake bolesti(psihičke) stoji problem koji zaustavi osobu(u ovom slučaju) u nekom njenom fiktivnom svijetu,u kojem je ona centar. I koji ona ispunjava sa sitnicama kojima želi…Svidjelo se to okolini ili ne… Mislim da nije bilo ni vrijeme ni mjesto za ovakav članak,a kamoli način da se o tako velikom socijalnom problemu govori!!
Blago tebi kada je par blesavaca po tvom misljenju ozbiljan socijalan problem, i da ih nazivas psihickim bolesnicima… Ocito si jako mlada pa nisi vidjela svijeta i ljudi, nit prave bolesnike jer da jesi ovakvo sto nebi napisala.
Ne znam što su po tebi onda psihički bolesnici? Ako ne ljudi koji(iz ovog teksta) dođu do tebe,ne poznaju te,upoznaju se sa tobom(svaki dan ponovno isti scenarij),pričaju ti dijelove iz svog života koji bi trebali biti intimni …. Dragi/a ovim si komentarom samo dokazao da godine nemaju ništa sa pameti i inteligencijom ,kako emocionalnom tako i mentalnom… Neznam po kojem kriteriju ti ove ljude koje sam gore opisala svrstavaš u blasavce…. O tome koliko je tko vidio svijeta i različitih problema stvarno ne želim razgovarati…
Kriterija ima raznih, istina, i sve ovisi o tome koga i zbog cega smatramo psihickim bolesnikom. Osobe koje pricaju o svojim problemima i zamaraju time ostale (pod pretpostavkom da nikad nisu, i nikad nebi napravili fizicku stetu niti psihicki uznemirili osobu s kojom komuniciraju do mjere da se osjeca ugrozeno) po meni imaju problem, ali nazvat ih psihickim bolesnicima i strpat ih u istu ladicu s gorim slucajevima mi ne ide. Ja osobno pod psihicke bolesnike svrstavam ekstremnije slucajeve a ne ljude koji se zale jer ne znaju kvalitetnije potrosit energiju… Da, imaju problem sami sa sobom ali su to po meni blazi slucajevi koji su rjesivi bez terapija, tableta i slicnog- barem vecina.
Ali ti si te iste ljude svrstala/o među “blesavce”…Oprosti,ali i sam/a kažeš da imaju problem(BOLEST) na psihičkoj bazi… Nije mi jasno tvoje zaključivanje…Za svaku osobu koja je bolesna,boluje od nečega kažemo da je bolesnik,a osoba koja ima problem(opet govorim bolest) na psihičkoj bazi nije bolesnik?! o.O To nije ništa čega bi se trebalo sramiti štoviše broj osoba oboljelih na toj bazi se povećava… Što ovih koje ti nazivaš slabijim slučajevima kao i ovih koje nazivaš gorim slučajevima
Po meni, ljudi koje sam prepoznala u stvarnom zivotu jesu “blesavi”, ne u smislu da im se rugam vec u tome sto ne vidim smisao da se zali, zali i zali a nista se ne poduzima da bude bolje. Rekla sam jednom decku koji se non stop zalio zbog ocjena da je “blesav” jer je to vrijeme mogao potrosit na ucenje. Imala sam par takvih ljudi cak u svom krugu prijatelja i iskreno sam im rekla nek se srede jer nemaju nista od toga da se truju ruznim stvarima. Nekima je trebalo duze, neki su shvatili uz pomoc nas najblizih da je i centimetar prema naprijed uspjeh… a drugima je bilo lakse nastaviti kako jest. Gledamo drugacije na pojam “psihicki bolesnik” i “netko tko ima problem sam sa sobom”. Za nekoga tko npr ima 30 godina i ne zna sto zeli u zivotu, frustriran je jer radi posao koji mrzi ne mogu nazvat psihickim bolesnikom vec bi rekao da ima problem sam sa sobom. Ja ljude iz clanka svrstavam u drugu skupinu, naravno ne poznam ih i ne mogu ulaziti u neciju psihu ali sam na osnovu svojih iskustava i dojmova te ljude spojila s onima koje znam. U mojem okruzenju pojam psihickog bolesnika se koristi za teze slucajeve tipa poremecaj licnosti, shizofrenija, kad se osobi prividaju stvari ili pricaju sami sa sobom itd. a ljudi koji se non stop zale na svoj zivot ne mogu ici u istu ladicu s takvima, takve gledas kao “one koji se non stop zale i zamaraju druge umjesto da nesto naprave po tom pitanju”. Eto tako sam ja shvatila ovaj clanak.
Hmm, meni je vecina njih vise povezana sa pojmom psihickih vampira a ne cistim konzumerizmom iako ima elemenata, mislim da (osim prve djevojke) dolaze u takve centre jer im je tamo najlakse susresti se s vecom masom ljudi i zapoceti razgovor nego na nekom drugom mjestu. I onda zapocmu s jadikovanjem…
Imala sam frendicu koja je znala satima drzati monolog o svojim obiteljskim problemima. I stvarno, iskreno cu reci da to nije bila neka uzasna i nerjesiva stvar ali ona je svaki put samo o tome pricala do momenta dok mi svi ne bismo osjecali umor i iscrpljenost. Cak i u drustvu ljudi koje je tek tada upoznala.
Kod nje, a i slicnih ljudi koje sam kasnije susrela, poveznica je jedna nenormalna apatija prema drugima… Do te mjere da cak i gori i ekstremniji slucajevi koje se drugima dogode, njih nimalo ne diraju jer „njima je najgore na svijetu“. Da im kovanica od 5 kuna ispadne na cesti, njima bi to bila gora situacija od osobe kojoj je netko provalio u stan, i konstantno bi to nabijali na nos. Neko je rekao da je ovaj clanak pljuvanje po tim ljudima i da im treba strucna pomoc… Nebi rekla da je pljuvanje, isto kao sto mi kao nepoznata osoba nismo duzni dopustati da nasu pozitivnu energiju isisu svaki dan. Ne zato jer smo sebicni pa to ne dozvoljavamo, vec zato sta oni s tom pozitivnom energijom nece napravit nista dobro, nego ce sutradan opet isto ponavljati.
Vracam se na frendicu s pocetka ovog komentara… Nakon nekoliko godina taj se “grozni” problem sredio, i taman kad smo pomislili da ce sve bit ok, ona je nastavila jadikovati jer joj je prijasnja situacija bila draza! Moram primjetit poveznicu sa shoppingom: zamarala se izgledom… Non stop je govorila da mora kupiti nesto, srediti frizuru, staviti umjetne nokte iako su joj financije bile u losijem stanju. Vise puta sam je otvoreno upitala zasto radije ne radi na sebi kao osobi, na onome sto je unutra a ne fizickom izgledu posto joj nista od toga nije hitno? Nije me shvatila, i nastavila je trositi pare na gluposti dok joj je majka svaki dan pitala samu sebe kako ce platiti kruh i osnovne stvari za zivot.
Takvi ljudi kupuju da si nadomjeste rupe koje osjecaju, a jadikuju jer im je lakse. Problem je samo sto to iz dana u dan cine, sto govori o tome koliko je “ucinkovita” ta metoda.
Zapravo je vrlo zanimljiv clanak jer s takvima se susreces cijeli zivot, a kada pocmes raditi medu ljudima jos vise, treba se znat ogradit od takvih da ih pristojno odmaknes od sebe i proslijedis nekome tko nema pametnijeg posla i voli biti volonterski psihijatar i dusebriznik. Jedino sto mi mozemo uciniti jest verbalna pljuska, kao sto si ti napravila onoj zeni koja se non stop zalila. Nekim ljudima grubi povratak u stvarnost i postavljanje stvari onakvih kakvima jesu pomogne. Drugima samo ude kroz jedno uho a kroz drugo izade.
Bas mi je drago vidjet tvoj clanak, falila si
Mislim da takvi ljudi imaju ozbiljnih zdravstvenih problema te ih se ne bi trebalo na takav način predstavljati javnosti. Oni nisu čudovišta samo zato što imaju problema kao što to nisu ni ljudi koji npr. boluju od raka ili bilo koje druge bolesti. Njih sigurno nebi nazvala čudovištima.
Mislim da bi bilo veoma mudro da obrisete objavljeni clanak.
Slažem se, članak je sramotan.
Zar je sramotno zatvarati oči pred surovom realnošću i praviti se da je svijet savršen?
Osudivanje nepoznatih ljudi ga neće popraviti
Osuđivanje i ismijavanje?!!
Žao mi je što si me pogrešno “pročitala”.
Još sam na početku članka navela kako mi nije poanta uvrijediti ikoga, nego samo trznuti nas iz nekog savršenog pogleda na svijet, da shvatimo da oko nas ima ljudi kojima je zaista potrebna pomoć. Dakle, ovih nekoliko životnih priča grubo, ali realno prikazuje probleme kojima smo okruženi, ali možda nemamo vremena da razmišljamo o njima, da im pokušamo pomoći, da nas natjeraju mislimo li previše samo na sebe. Mislim da nije članak otišao u pogrešnom smjeru, nego su ga neki komentari tamo odvukli. Žao mi je, ali ja ne vrijeđam člankom. To mi nije namjera. Ne razmišljamo svi isto.
A di piše šta je to tebe trgnulo, kome si pomogla, kako…. Čime? Verbalna pljuska je pomoć?
Svi mi znamo da postoje ljudi kojima triba pomoći. Al ako im nećeš pomoći nemoj ih ni blatiti.
Već sam naslov je totalno promašen. Ljudi nisu čudovišta, ako su malo (ili malo više) drugačiji od većine.
Nemoj se brinuti da će ti ti nesretni ljudi isisati energiju. Sa pozitivnom energijom, i uopšte ljubavlju, to ne ide tako. Što više daješ, više ti se vraća…
a ti očito nikada nisi susrela tzv. emocionalne vampire? to su ljudi koji, koliko god ti ljubavi i životne radosti imaš, svu isisaju iz tebe svojom negativom, kukanjem, zamaranjem istim pričama… i nakon što provedeš neko vrijeme s njima osjećaš se kao da danima nisi spavala, ili si kopala kukuruze po najvećem suncu, ili te netko tukao zadnjih sat vremena: umorno, prebijeno, jadno i nesretno. i koliko god se ti trudiš svoju životnu radost prenijeti na njih, kroz pozitivnu energiju i ljubav utjecati na njih, događa se obrnuto. izvuku sve iz tebe i ostave te da se danima “puniš” da bi došla do stanja u kojem si bila prije susreta.
ljubav i pozitivna energija se množe kada se dijele s ljudima koji ih također posjeduju. s takvim crnim rupama jednostavno odlaze u nepovrat a tebe ostavljaju kao mobitel na 10% baterije.
Pa sorry, ali naslovom si navela na to da ćeš pričati o šopingholizmu i svi smo pomislili da će članak biti o tome, a nema veze s tim. Mislim da je u tome problem i da zato dobivaš takve komentare kakve dobivaš.
Mozda ti nije bila namjera, ali je i dalje neprofesionalno i neozbiljno napisan, prepisan.
Oprosti ali ja nisam nigdje vidjela da si ti navela kao si pomogla nekome od njih? Vidim tracanje bivse prijateljice, podsmijeh urlajucoj tišini, a sto se tiče samohrane majke i sama si rekla da joj je priča tužna, sto da ju je muž ostavio samo u grlu kredita ili bez primanja pa je primorana hodati centrom jer neznam nije imala za platiti režije pa je bebi hladno doma? Ne kažem da je tako do ne razumijem prijezir prema njoj, zao mi je sto su tvoji razvedeni no to ne znaci da su svi jednako podnijelo razvod kao ti i tvoja majka. Jedna osoba ce pasti godinu u školi i hvaliti se kako je frajer, a drugi ce doći doma i nauditi si. Nismo svi isti, odrasla osoba se ne bi smijela smijati i na ovaj način govoriti o ljudima samo da dokaze da je bolja od njih. A ovo sa usamljenim baka neću ni komentirati, kada ih vidim negdje kako tako sami sjede i gledaju tužno svijet srce mi se slomi no ti si očito i tu našla nesto za ismijati. Da si htjela pomoći odvojila bih minutu, nasmijala bi im se i pružila neku toplu riječ koja bi njima sigurno mnogo znacila, a ne skupljala informacije za ovako nesto. Stara gospođa koja ne zna kako se zove prosi za kruh? da ful smiješno
Nevjerojatne ste! Stogod da se pise, bez obzira koliko je truda uloženo, vi uvijek izvlacite i izmisljate samo ono najgore. Najbitnije vam je valjda pod svaku cijenu pronaći “nesto” i pilati po tome cijeli dan. Stvarno mi nije jasno otkud vam volje i snage. Lijepo je u članku objasnjeno zasto je upotrijebljen taj i taj naziv, isto tako ja tu ne vidim ama bas nikakvo ismijavanje vec samo realnost kakva je danas… Kad vidim koliko je negativnosti ovdje, čudi me da cure uopće imaju volje pisati… Lina, odličan članak, pročitan u jednom dahu! Hoćemo jos
Nitko,ali nitko ne osuđuje njezino pisanje i izražavanje,koje je savršeno i koje pohvaljujem…Zasmetala je meni(a vjerujem i drugima koji komentiraju članak na način koji tebi ne odgovara) tema članka…
Po meni, samo je cura iz prve price šopingholičarka…ostala su “čudovišta” u shopping centrima vjerojatno isključivo zbog toga što su im ona najbliža. Da imaju kolodvor ili nešto slično u blizini, tamo bi šetali i radili isto što i ovdje…
Inače, stvarno si talentirana za pisanje i voljela bih da češće objavljujete ovakve članke… :kima:
Svaki put me pojedini komentari iznova zadive. Zao mi je stvarno sto se u svakom clanku trazi najmanja sitnica da se izvrne i pretvori u nesto drugo, ruzno, samo da se preokrene u negativnost. Bas se pitam koliko ce daleko jos krenuti dok se ne krene s autorizacijom komentara, a sta se ovoga tice mozes slobodno pobrisati nepotrebne komentare. Smisao clanka je kvalitetna rasprava o ovakvim stvarima i slicno a vi prozivate autoricu da ismijava? Lina nek te ne poljuljaju ovakve gluposti, vidis da nijedna cura nije postedena gluposti i nema smisla uopce da se raspravljas s njima i uvjeravas ih u ono sto je netko cistog razuma shvatio.
bilo mi je ugodno citati, a misljenja se razlikuju, svatko ima pravo iznesti svoje nebitno bilo to preko komentara ili uvrstiti ga u clanak
i super mi je sta si opet aktivna
Žao mi je što u zadnje vrijeme, cure svaki članak dočekaju na “nož”, pa bio on pr ili ne kao ovaj, i razumijem zašto u zadnje vrijeme se rjeđe piše jer i meni samoj mi već odavno sve to postalo previše, ali svaki tvoj članak je meni toliko divan, ako da sjedim s tobom na kavi i pričamo, ne kažem da druge cure loše piše ili nešto slično, ali užitak mi je čitati tvoje članke , tj. članke svih cure jer svaka cura ima ono nešto svoje, pa sjetite se samo kad je Airy počela pisati, tako da cure nemojte odustati jer nažalost uvijek će biti nešto što nekome smeta
Nisam ovaj komentar baš najbolje napisala, ali jednostavno sve što mi je iz glave izašlo pa nije baš sve najbolje poredano, ali to nije ni važno 
Zanimljiv članak u svakom slučaju.
Prvo, što se tiče šopingholičarke s početka – ni ja ne kužim te ljude kojima je najbitnije odakle je nešto i koliko košta, a pogotovo ne odakle im energija za cjelodnevno lutanje po centrima..
Nadalje, što se tiče ostalih priča – ok, svatko ima problema u životu i u današnjem svijetu je mnogima potrebna utjeha i tak to, ali stvarno mislim da nema potrebe za ispovijedanjem svog života strancima na koje neletiš u šoping centru, na trgu, u tramvaju ili gdje god to bilo.
Slažem se sa tim da bi vjerojatno imali manje problema kad bi jadikovali drugima i okrenuli se sami sebi i krenuli rješavati te probleme.
Možete reći da sam arogantna i bezobzirna, ali to je moje mišljenje.
I da, Šminkerica se ne treba sramiti ovakvog članka, brisati ga ili što već- get real!
*kad ne bi jadikovali drugima..
ne vidim svrhu clanka,opcenito mi nisu nikada bili dragi tvoji članci.
Ne vrijedam,nego samo govorim istinu
Čestitam Lina jer si imala volje sve ovo napisati,i stvarno istina je sve ovo što si napisala i baš sam pronalazila slične osobe onima koje ja susrećem u našim centrima (Osim ove Bake ona je baš prečudna).
Ali mislim da si pogriješila sa uvodom.Jednostavno uvod je bio baš ono o šopingholizmu i Mlada Dama se u to sve uklopila i onda odjednom dodaš ljude od kojih pojedini faktički prose po šopingccentrima.To mi se nije dopalo,ali sve ostalo je ok.I mislim da se članak ni u koju ruku ne bi trebao brisati.
no hard feelings, ali totalno bespotreban clanak na Sminkerici, pa jos i napisan osuđivačkim tonom(?)
Nikad ne znaš šta ti život nosi, zbilja si dno dna kad pišeš ovakve članke. Mislim da je i tebi potrebna psihička pomoć jer ovako nešto može napisati samo onaj koji ima neke poremećaje i osobne frustracije. Sram te bilo !!!!!!!!!
Hej, ne možeš baš tako… Na netu se lako zanijet sa teškim riječima, ali daj shvati da su one upućene stvarnoj osobi, a ne fotografiji na kraju članka. I ona je nečije dijete/sestra/ prijateljica/… Kak‘ bi tebi bilo da ne‘ko tebe ili tvoje bližnje nazove “dnom dna“? Za reći ikome nešto tako ružno, moraš imat itekako dobar argument. A ovaj članak to definitivno nije.
Da ne pričam o tome da curu ni ne znaš. Da se razumijemo, ni meni se članak ne sviđa, počevši od tona kojim je pisan, stila i promašene teme, ali onda se to tako kaže, a ne “fuj, kakva si ti to osoba, sram te bilo“. Jer realno, ne možeš na temelju toga zaključit ni kakva je osoba ni što ju je navelo da to napiše ni što je time htjela postići. Razmisli da li bi joj mogla to reći da stojite licem u lice.
I rasti zdravo, jedi fino, Dukatino i tako to…
Woooow koji fora i zanimljiv članak, pa ti stvarno imaš dara za književnicu :kima:
samo ću ovo pejstati…
“Šopingholizam (eng. shopaholism) je opsesivno kupovanje stručnog naziva oniomania (grč. onios – kupovati + mania – opsesija).”
mislim da su u ovom članku pobrkane kruške i jabuke… to je sve od mene u ovom javljanju. X)
Zaista ne razumijem koja je svrha ovog članka na šminkerici? Kakve to veze ima sa ičime vezano uz sminkericu.. Opširno prepričavanje šta ljudi rade u trgovačkim centrima. Koji je sljedeči članak, kako se ljudi ponašaju u bolnici, pošti, na placu..
Inace volim clanke koje objavljuje ova sminkerica ali ovo, ovo pod hitno treba obrisati! I ne znam kakve to veze ima sa sminkericom? A da ne govorim o tome da je totalno ruzno i bespotrebno opisivati ljude koje imaju nekih problema i time sebe dizati kak’ smo bolji, pametniji i slicno?!
Pored degutantne teme mene sokira to sto se, kao jedna magistrica, autorica ovog “clanka” izrazava nepismeno i nespretno. Recenicne konstrukcije su kao kod djeteta pa time i vulgarno opisivanje problema odredjenih individua. Jos strasnije mi je sto jedna takva osoba radi sa djecom. Jedan neprirodan i nadasve abnormalan pristup ljudima. Kako je moguce da je takvoj osobi dopusteno raditi sa djecom? Ovo pedagog?? Procitala sam tekst jer mi je jedna osoba ukazala paznju na njega a Sminkericu nemam razloga pratiti vec jako dugo vremena.
Meni ovaj clanak izgleda prepisan i malo doraden, nista drugo.
Neozbiljno!!
Ja neću ovdje komentirati članak nego namjeru pisanja istog, te iznijeti i svoje mišljenje…
Mislim da je Lina svojim člankom htjela nas sve malo “trgnuti”, pa idući puta kad se uputimo u shopping da uz izloge pogledamo malo i ljude koji nas okružuju, ipak su živa bića naša okolina, a ne ekrani, izlozi, krpice, materijali i sl. u što često volimo više gledati…
Naslov i tekst nisu u potpunosti povezani, slažem se, no kod takve teme lako se zanijeti…
Potpuno se slažem da ima sve više duhova (i meni je taj termin prigodniji ) u našoj okolini, no s obzirom na svijet u kojem živimo, to me ni ne čudi.
Ti duhovi mogu imati neku životnu priču, poput samohrane majke, no ja ipak češće viđam duhove koji su jednostavno zavedeni od strane modnog časopisa, neke serije i njima sličnim osobama iz okoline,koje ukoliko ih odvojite od odjeće koju imaju na sebi i šminke, ili čak i novca od njih ne ostaje apsolutno ništa…postaju nevidljivi…duhovi…izgubljeni…
Također, većina nas će rađe odvojiti 100 kn za neku šminku ili majčicu, nego li za djecu iz dječjeg doma, azil životinja, beskućnike, susjeda ili sl.
Komentari koji se često čuju od takvih je: Joj da imam novaca dao/dala bih…” Mislim da ipak svatko od u godini dana može izdvoji pa barem mizernih 10 kn za nekog takvog…Neka svatko od nas ovdje koji/koje komentiramo ovaj članak, damo 10 kn nekom potrebitom, to je već lijepa lova…
Ali pazi sad, čak i kad se nanosiš i “zasitiš” te iste oblekice, rađe će je velik broj nas baciti, neki čak i dan-danas spaliti, nego je oprati, zapakirati i pokloniti nekome kome je potrebna.
Komentare koje sam čula od nekih vezano za poklanjanje robe, poput:” Joj ja bih to i poklonila/ o nekom, ali fakat me bed šetat gradom s tim vrećicama i sl.” , neću ni komentirati.
Uza sve to, kad dođem u shopping centar i vidim tamo roditelje koji navlače svaki jadni vikend tu djecu u trg. centar, (djeca sva blijeda, ne bi ni sunce valjda vidjela sirota, da nema teta u vrtiću da ih prošetaju prije ručka), i onda pričaju kako su bili malo za promenu “vani s klincima” da nisu svaki vikend doma!?!
Da rezimiramo, “vani” nije sve ono što nije unutar zidova kuće/stana…
Posljednji je pak trend, još ono malo bogečko djetešće koje se rodilo prije možda max 2 mjeseca profuravati kroz dućane…
Siroto malo zgužvano novorođenče, još nema ni puni vid, a već umjesto majke, oca, baka, djedova i ostatka obitelji gleda obrise izloga i upoznaje se sa svim mogućim bakterijama…
Pa kad bebač kihne i na žalost “zaradi” upalu pluća onda je za sve kriva prokleta susjeda Maca, koja ih je zaustavila tik prije nego li su uspjeli zgurati kolica u lift (dok su se vraćali iz “malla”) te se sagnuti i pogledati maminu i tatinu najveću ljubav…
Svi smo mi jako osjećajni, brižni, “najhigijeničniji”, najpametniji od svih ostalih…
Svi mi često surećemo oko sebe te tzv. duhove…
Svi ćemo ih, sasvim prirodno, i prokomentirati.
Svi mi znamo da je svijet u kojem živimo preumjetan i materijalistički nastrojen, i o tome ćemo rado porazgovarati s frendovima i frendicama dok ćemo šetati dućanima, no samo će rijetki od nas stati navečer prije spavanja u gledalo i primjetiti da u njemu ne vide ništa, jer svi smo mi svjesno ili nesvjesno na neki način postali duhovi…
Naravno, svi mi znamo da je to stvar izbora…
Znamo i da se valja i zapitati ali i odgovoriti na pitanja:
1.Tko sam ja zapravo?
2.Što želim u životu?
3.Kako ću to postići?
4.Što volim i čemu se želim posvetiti?
…ja ću to danas i učiniti, ali ne odmah sad, jer nemam vremena…
Naime ovo sad pišem sa svog iPhonea, dok sjedim na Trgu i čekam frendicu…
Evo je napokon je došla!
Ej Petrić di si ljubice…Super ti je ova majica! Di si je kupila?
E oćemo se prošetat do onog dućana, vidla sam kad sam prolazila da imaju super stvari…
(..ne ovo nije kraj priče, ovo je začarani krug, stoga molim vratite se na početak članka.)
pošto radim u centru, stalno viđam djecu koja su se tek rodila kako ti kažeš -zgužvana hihi i one ih nosaju po dućanima a glazba je užasno glasna i često viđam kako ih doje..mislim da bi bilo bolje da šeću vani po parkovima,nemam ništa protiv dojenja na javnim mjestima,ali sve je puno bakterija a oni su tako maleni… a djeca mi napamet pjevaju pjesmice sa reklama za sladoled i bombone i prepričavaju larin izbor
nova generacija klinaca 
@TannyFunny i Lizza
ne znam zašto mislite da roditelji malih beba ne trebaju u dućan? i možda ih nema tko pričuvati pa ih vode sa sobom. i podoje tamo jer su baš tada gladne. a bakterija ima posvuda (i kad idu na pregled kod doktora), a nije baš da bebe diraju pod, kvake i šoping kolica.
nekad su djeca prepričavala santabarbaru i dinastiju i pjevali pjesmice s epepeova-to su bila vremena…
ne sviđa mi se kad ljudi osuđuju nekog tko je takav kakav je, svako ima neku krajnost u koju zna otić kada mu život srušen u njegovim očima i ne postižu ono što žele..ako imaš nekog tko je u nekoj krajnosti mu pomogni!! ovaj članak je očito o ovisniku,ali takvi isti ljudi su vam ovisnici za cigaretama,hranom,drogom,alkoholom,kockanjem…sigurno svako od nas ima nešto čudno za druge,ali u tome je i bit što smo različiti i da pomognemo jedni drugima
što se tiče šopingcentra u ZG i okolici ih ima previše, i žao mi je radnika koji rade svaki dan i za blagdane i nisu plaćeni za to..to najviše znaju djeca…
Mlada Dama ti je pitanjima o odjeći davala komplimente nebi li ti se dodvorila. A po cijele dane je trazila posteljinu i dr.jer nema posla u ovoj krizi,te time ti prikrivala istinu i uljepšavala situaciju u kojoj se nalazi.Sigurno je i sretna bila zbog udaje.. Uostalom,mlada je i kad će ako ne sad dok može i ima vremena?!Zasto ne! Da se vratim na ispitivanja o odjeći, i sama pitam često jer mi se nešto uistinu sviđa i mozda trazim slično..i sa nekim ljudima ne znaš o čemu bi pričao pa o tome prečesto pričas..jer to nisu pravi prijatelji,.. što si ti i dokazala jer više niste ok..Zar je to razlog?Što je šopingoholičarka?Mo’s si mislit! Njeno pravo!
A možda i bolje otići kupiti neki lakić za nokte, kremicu, krpicu,nzm,…nešto, i pohvaliti se i napisati koju o tome,nego ovakav članak.Strašno! Ubuduce ću imati strah u centru da me ne gleda netko i poslije još piše pogrdno kako sam 3sata tražila kupaći!OMG!
Također nisam našla povezanost između većine tih ljudi i šopingholičarstva (osim možda kod prvog primjera). Oni su izabrali samo mjesta gdje je puno ljudi, isto kao što si spomenula kolodvore i slična mjesta, mislim da nitko od njih nije došao zbilja manično prevrtati robu po dućanima. Tako da je članak u suštini promašen.
I mislim da nije u redu tako osuđivati ljude samo što vidiš kako se manifestiraju posljedice njihovih teških trenutaka u životu. Ja razumijem da ima ljudi koji su uspjeli naći put u životu kroz poteškoće, ali nismo svi isti karakteri i to što je netko drugi uspio preboljeti za nekog drugog je bilo previše i nije mogao podnijeti. Najviše po primjeru ovih staraca koji grle djecu. Ti ne znaš što se dogodilo u njihovim životima i da li su možda izgubili svoju djecu ili unuke na neki tužan način pa mislim da zbilja nema potrebe osuđivati i blatiti takve ljude.
Ja razumijem da su takvi ljudi teret društvu i posebno ljudima koje “udave”, ali i ja radim posao gdje mi se dogode često kontakti sa takvim ljudima i pokušavam biti obzirna. Mislim da članak nije dobro pogođen i žao mi je što cenzurirate komentare, pretpostavljam dosta nepotrebno, jer time samo dajete dojam da se smije komentirati ako je komentar tipa: predobar članak, sve super pogođeno!
Živjeli! Živjeli! Ura dragi moji prijatelji, ne trebate kredit ili su u potrazi za način da se jedan, ili možda ste odbili strane banke zbog vaše loše kreditne status, a ne žele dati, a sada misliš da su sve nade je izgubio , Ne, draga moja sve nade nije izgubljeno. Dolazi mjesto rješenja za sve svoje brige i tjeskobe. Ovdje je majstor planer SHARON BERGER zajam tvrtki. Nudimo naše kredit na 2% kamatne stope za sve ili osobe, tvrtke ili poduzeća. Možete nas kontaktirati na danas (sharonbergers@gmail.com) za jednostavan i pouzdan kredit, naša je dužnost da vam pomogne u vašoj situaciji i stati na kraj anksioznost i tjeskoba
E-mail: sharonbergers@gmail.com
Nudimo vam kredit od 1000 € do 8.000.000 € za svakoga bude u potrebi financiranja.
Molimo kontaktirajte nas za više informacija
e-mail: kreditecompany@gmail.com