Uskoro ću napuniti 33 godine. 33… Nedavno sam ispala poprilično ‘tupasta’ kad je moja majka komentirala da ću uskoro navršiti 33, a ja sam je uvjeravala da se preračunala. Neću napuniti 33 nego 32! Uglavnom, debata je završila njenom rečenicom „PA JA SAM TE RODILA, valjda znam koliko godina imaš!“ 

Zaključak, godine su samo broj i ne određuju tj. ne bi trebale određivati našu mentalnu i emocionalnu dob. Mislim da je divno ako svatko od nas može zadržati malo onog dječjeg duha. Naposljetku, svi smo bili djeca

E sad, iako je divno i u tridesetima biti neopterećen nekim stvarima i uživati u onome što život pruža, tijelo više nije onako poslušno kao prije desetak godina. Kasnonoćno uživanje u sendvičima i kolačima, tulumi do zore, spavanje do podneva… ne, ne… Toga više nema, a kad se i ako se odgode, takvi izleti ostavljaju traga i to prije svega na mojim podočnjacima, dehidriranoj koži, jastučićima na bedrima i trbuščiću (kako vješto odabirem umanjenice hahaha), teškim i otečenim nogama, ukliještenoj kralježnici…. da nabrajam dalje?! Neću, mislim da sam dala i više nego jasnu sliku. Unatoč mojoj zaigranosti i veselom duhu, sustižu me godine

Puno sam puta odlučila (zapravo bilo bi iskrenije i poštenije da upotrijebim nesvršeni glagol, dakle, ‘odlučivala’) pokrenuti se i sjedenje (čitaj: ležanje/izležavanje) pred TV-om poslije posla zamijeniti sportskom, fizičkom aktivnosti. Uh, koliko sam samo puta to odlučila. Iskreno, više ni ne brojim…

Bokwa, Yoga, Pilatess, Trbuh-Guza-Noge…., hm, sve su to super programi i da, sve mi je dosadilo nakon mjesec-dva. Ne znam točno zašto. Programi su super zamišljeni, grupe nisu prevelike, treneri su dragi i entuzijastični, ali meni se jednostavno više nije dalo. To otprilike izgleda ovako:

– Ok. Sad je 16h, znači, dođem doma, podgrijem mahune od jučer, najedem se, ‘odmorim’  želudac 15-ak min, uzmem tajice, majicu i tenisice, treba mi 10-ak minuta autom (ako rampa na pruzi nije spuštena, bolje da računam 15 min, za svaki slučaj), dođem u sportski centar, presvučem se, odradim grupni trening, osjećam se super! –

U realnosti to izgleda ovako:

– Već je 16:20! Gužva na cesti. Zaboravila sam da sam mahune pojela još jučer navečer kad me ‘napala’ medvjeđa glad oko 23h i nakon gledanja tekme  naših Vatrenih (skakala sam i ludovala po stanu kad smo dali gol, a da ne pričam da sam lupkala nogama po parketu, jadni susjedi u stanu ispod, pri svakom napadu naših i mahala rukama po zraku kod svake obrane). Mažem paštetu na kruh jer nemam vremena sad započinjati nešto konkretno kuhati, jedem kruh s paštetom i gledam vijesti, prebacujem program u nadi da se prikazuje nešto što će me opustiti i razvedriti. „Teorija velikog praska“ – može! Epizoda prva, epizoda druga,… aaaa!!! Već je 17:30! Ako se požurim stignem do 18h na trening. Sve ok! Ali, sigurno će rampa biti spuštena, garant…hmmm, ma možda je bolje da sad ne ludujem po cesti, da, bolje je… Ali trebala bih vježbati, da trebala bih… – razmišljam miješajući kakao prah za pripremu vruće čokolade…..

Nastavlja se….