Potaknuta brojnim usputnim događajima koji se ovih dana odigravaju u mojoj okolini, a u konačnici i jednim člankom kojeg ste imale prilike vidjeti na Šminkerica Facebook profilu, otvaram jednu temu za zajedničku raspravu.
Nedavno se vozim 14-icom s Jelačića prema doma i na metar-dva od mene stoje dvije žene u poznim godinama, lijepo sređene: torbica, ruž, rumenilo, bundica, damske šuze; kao prave zagrebačke frajle. Kako je tada u tramvaju bilo puno mlađih ljudi, većina je imala slušalice u svim bojama u ušima, stoga se u mojoj polovici vozila mogao komotno čuti razgovor dviju dama, čak i ako imate najbolju volju ne prisluškivati ih. I tako njih dvije okrenu temu na kćer jedne od njih koja ima skoro 30 godina, po njima već branje zadnjeg cvijeta u vrtu mladosti, i eto vraga, a kćer neudana. Da ne prepričavam cijeli razgovor, reći ću samo da ju je ova druga kudila zašto ne zaprijeti vlastitoj kćeri da se hitno uda, na što je ova odgovorila da je probala sve, al kćer neće pa se zbog toga i stidi. Trebat će i unuke roditi, a kada će to kad ju ovako jadnu “nakon tridesete nitko ne bu htel?”
Slučaj broj dva: frendica živi s dečkom, oboje s diplomama u rukama, u potrazi za poslom, u vezi pet godina, a zarukama ni traga. Ako ih pitate, reći će: “Čemu?” Nije da im taj papir treba da budu sretni, ionako to sve već imaju. Kako bi rekla jedna moja poznanica: “vjenčanja su isprazne (i skupe) parade”. Još pogotovo nakon što je nedavno izašao jedan članak o tome kako, statistički gledano, pametnije cure imaju manje šanse za udaju, postavlja se pitanje: jesu li Pussycat dolls, još dok su harale glazbenom scenom, bile u pravu kada su pjevale stihove pjesme I don’t need a man?
Mogu li žene doista bit u potpunosti ispunjene svojim životom, emotivnim, psihičkim i fizičkim, i bez muškarca (ili žene?), s kime će osnovati obitelj? Je li život s prstenom na ruci kvalitetom bolji, isti ili lošiji? Zašto društvo toliko stereotipno gleda na “neudavače” i “stare cure”, kao da na čelu imaju otisnut rok trajanja i jesu li priče o biološkom satu preuveličavane? Mijenja li čarobno “uzimam” išta ili doista, kada nestane silna buka oko svadbe, nema razlike? Jesu li nasmiješeni parovi na reklamama za (preskupo) zaručničko i svadbeno prstenje samo pretjerani marketinški trik? Boje li se žene da će ostati same? Na kraju krajeva, jeste li vi pobornice brakova ili preferirate život “bez papira”?
Izrazite svoje mišljenje i potičemo vas na raspravu, ali u skladu s pravilima netiquetea i bontona 
Kvalitetu života određujemo sami sa prstenom ili bez prstena.To nema nikakve veze niti sa ljubavi,niti sa kvalitetom života.Prsten je simbol običaja i tradicije,može s njim ,može i bez njega.
slažem se, uopće ne mislim da su parovi koji žive nevjenčano manje sretniji od onih koji su vjenčani. Osobno se slažem sa tvojom frendicom koja kaže da su vjenčanja samo parade, ali i sama sam u poziciji da me čeka organiziranje jednog i koliko god htjela to izbječi jedniostavno ne možeš (jedino ako zbilja odlučite to napraviti tako da nitko ne zna). No sve u svemu slažem se sa sanjom prstenje, haljine i torte prođu a na kraju svega ostanete Vas dvoje i to je od svega najvažnije.. pozdrav
dok sam bila sama, bila sam sretna.
sad imam dečka, i sad sam sretna. (nisam se zamarala s tim kaj smo se spasali tek u 30ima)
važno ti je kak si u glavi postaviš.
i ne se zamarati tuđim mišljenjima i komentarima. imamo jedan život i imamo pravo da ga živimo onak kak mi hoćemo.
zaboravih:
živimo u zemlji koja je još uvijek prilično tradicionalna, staromodna i konzervativna. dok god su naši bake,djede, i roditelji živi, razmišljalo se bude na taj način da je brak jedino dobro. čini mi se da kad budem ja baka, da budu takvi ljudi u manjini…
Sve to ovisi o tome kako si djevojka posloži listu prioriteta u životu. Meni je, recimo, na vrhu liste izgraditi karijeru, osigurati s dečkom mjesto za život i nešto uštedjeti.
Na žalost, velik broj djevojaka ima drugačije posložene prioritete te vjenčanje izjednačava s uspjehom u životu, pa rade farsu od toga i imaju ogromna očekivanja od tog dana koji im je (opet na žalost) vrhunac života. I onda se nerijetko razočaraju, samim danom vjenčanja, ali i životom nakon tog dana od kojeg sigurno očekuju nešto posebno, a on obično bude isti, ako ne i gori nego prije tog velikog dana.
Za mene nepotreban stres i trošak, da se udajem bilo bi to skromno i za najuži krug obitelji i prijatelja, a sama udaja – ako se desi, desi se, ja sam sretna i osjećam se voljeno i bez toga
To što netko nosi prsten na ruci zasigurno nije garancija za sreću niti je na bilo koji način osiguran od prevare i ostalih boljki veze.
u vecini se apsolutno slazem sa tobom,prsten definitivno nije garancija srece,ali ja razmisljam,ako se dvoje vole i slazu,htjet ce u nekom periodu imati i dijete,pa mislim da je vjencanje korak koji djetetu na neki nacin olaksava zivot (papirologija,isto prezime s oba roditelja i sli.) pa ako si ljudi vec pasu i zele zivjeti zajedno,zasto ne s prstenom?ne treba biti svadba sa 500 ljudi,kumovi i roditelji su cist ok kaj se mene tice..mislim da smo vec dovoljno odrasli da trebamo biti odgovorni prema sebi i prema drugima
Ja sam dijete iz vanbračne veze i ne slažem se s tobom. Nikad mi u životu niša nije falilo jer moji nisu vjenčani. Uvijek sam bila sigurna u ljubav koju imam od svojih roditelja, i u njihovu međusobnu ljubav, i nikad me nije bilo sram. Odgojena sam u takvoj obitelji, meni je to normalno isto kao što je nekome drugom normalno da su mama i tata u braku. Imam prijateljica kojima su roditelji u braku, pa su nesretne jer nisu odgajane u ljubavi nego u neprekidnom vikanju i svađama, osjećajući se kao izvor problema. Ali bar svi imaju isto prezime!
Daj molim te samo napisi kako to kod vas funkcionira s prezimenom? Tj cije si ti prezime uzela i mislis li ga jednog dana mijenjati ili dodati trece ako imas oba prezimena? Jer ja udala se ili ne (a nije mi nikakva razlika tako da mozda samo napravimo festu bez maticara) necu mijenjat svoje prezime. Svidja mi se jer sam jedinstvena
pa me zanima kako bi mi se dijete jednog dana trebalo prezivat, postoji li neki glupi zakon i za to?
Ja imam samo tatino prezime, mislim da se o tome može odlučiti kad se dijete rodi ako roditelji nisu vjenčani. Ja osobno planiram mijenjati prezime u muževo ako se udam, ali to je stvar osobne odluke i mislim da nije zakonski regulirano.
Mislim da je Teich mislila da je zakonski lakse imat dijete u braku nego bez njega. Pri tome je u zagradi napisala neke tehničke termine kao prezime i sva zakonska papirologija koja moze zagorcati roditeljima zivot.
Ako roditelji dijeteta nisu u braku ne znaci da je dijete manje voljeno. Odluka je na samom paru.
Napisala je da to djetetu zagorčava život, i na taj dio se osvrćem. Možda bi bilo jednostavnije njima, ali meni to zaista ne radi nikakvu razliku.
Ja sam takodje dijete iz vanbracne veze i moram ti reci, Iva, da se bas i ne slazem s tobom, ili bolje reci da se slazem s Teich. Naime, ja sam imala mnoge probleme samo zbog toga sto nosim tatino prezime. Moja mama koja se drugacije preziva cesto je dolazila u neugodne situacije, morala je (ako bi smo negdje putovale bez tate) nositi moj rodni list kako bi dokazivala da mi je mama. Jedanput smo na aerodromu ostale nekoliko sati duze dok je ona ispotpisivala papire da, citiram ” pristaje da mi bude pratnja u avionu i da se skrbi o meni ” (tako nesto), samo zato sto je imala drugo prezime. Kada mi je tata umro to se svelo na jos i dodatno nosenje smrtnog lista. Uglavom, sve je to dosta komplikovano. Isto smatram da ne znaci da su izvan bracna djeca manje sretna, meni takodje nista nije falilo. Medjutim danas zivimo u drzavi gdje je malo komplikovano to kada dijete ima drugacije prezime od roditelja, pa jeste jednostavnije ako se svi isto prezivaju.
ne moram ja tipkat komentar sad kad tvoj procitah
u potpunosti se slazem
Mislim da ta (ne)ispunjenost dolazi iz nas samih.Ja sam nedavno shvatila da sam ja jednostavno takva osoba da,sto god mi se dogodilo,izaci cu iz toga jaca i s jednim iskustvom vise.
Jednostavna sam i usrecuju me male stvari.
Vazno je ono s cime u vezu ulazimo.Jesmo li kompletne osobe?
Sto se drustva tice vodim se onim “svatko ima svoj zivot” i toga se i drzim.Ako je netko sretniji bez prstena na ruci to je njegova stvar.
Vjerujem da “sudbonosno da” ne moze bas puno toga promijeniti.Mozda u pocetku,ali princip je isti-sve su ostalo nijanse.Kada odu i posljednji gosti i stisa se sva buka oko svadbe vi i dalje ostajete dvoje ljudi sa svim svojim manama i vrlinama.
bioloski sat ne otkucava kada zena napuni 30-u godinu, tako nesto govore (po mom) prilicno nesigurne osobe. Nesigurne u smislu, ako se ne uda sad sa 25 tko zna hoce li je taj decko cekati jos 5 godina kad bi ona mozda zapravo tek bila spremna za brak.. mozda ovo i nije tako, ali imam prijateljice koje tako razmisljaju.. Za mene brak ipak predstavlja nesto sveto i vjerujem da cu se udati, ali tek kad sve kockice poslozim i uspijem u zivotu ono za sto se borim cijeli zivot. Ako vec mogu birati, a mozemo svi birati, prvo uspjeti u zivotu i tek onda raditi djecu i eventualno se udati, onda cu to tako i napraviti.
Prsten ili ne.. to svatko odlucuje u svoje ime.. za mene je to ipak zadnja, zavrsna faza koja meni osobno jako puno predstavlja i znaci.
Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedu drzanja za ruke i vezanja za dusu.
I naucis da voljeti ne znaci oslanjati se,a drustvo ne znaci sigurnost.
I naucis da poljupci nisu ugovori,a pokloni obecanja.
I pocnes prihvacati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju,s ljupkosti odrasloga covjeka,a ne tugom djeteta.
I naucis da sve putove moras sagraditi danas jer je sutrasnje tlo suvise nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis.
Stoga sadi svoj osobni vrt i ureduj svoju dusu,umjesto da cekas da ti netko pokloni cvijece.
Ajme savršeno si to napisala! Svaka čast!
Nije njezino, citirala je
vjerujem da svaka cura ima svoj posebni stav o ovoj temi.meni je oduvijek glavni cilj u životu stvoriti obitelj.idem na faks,radim svašta,imam san o nekoj (uspješnoj) karijeri,ali ne bi mi bilo ni najmanje žao ostaviti to za obitelj.osobno hoću veliko vjenčanje jer mi je to prekrasno u svakom pogledu(osim možda novčanom haha).onaj kome je brak besmislen papir može isto tak reći da ti je osobna iskaznica besmislien papir. mislim,ti znaš ko si i onaj ko te pozna zna ko si,kaj će ti papir?brak slopljen u crkvi i pred zakonom je potvrda vaše ljubavi,dokaz da više ne “funkcionirate” sami nego imate još nekog s kim dijelite sve i (većinom) uživate u tome.ja i sad uživam dijeliti svari s dečkom,i kuhati mu i čistiti i sve to :D,al ipak sanjam o braku. vjerojatno bude trenutaka kad je u braku grozno i teško,al mislim da je vrijedno. ja osobno jedva čekam da budem žena i majka
da,i to da je kasno za ženu u 30ima. naravno da nije,neki put se stvarno sve super poklopi,neki put jednostavno ne nađeš onog pravog do onda. al s druge strane,to morate priznati,kaj si stariji,to je manje “izbora”,da se tak izrazim.imam u obitelji cura/žena koje su stvorile obitelj dosta kasno,i uvijek je to ili s nekim od bivših dečkiju,ili s nekim ko je (već) rastavljen i s djecom.
Super si to rekla, u potpunosti se slažem
Pa osobna iskaznica i je obican papir koji nista ne govori o tome tko si i sto si ti.
ja bi se voljela udati, i voljela bi imati prsten na ruci jednoga dana. želim vjenčanicu i odličnu feštu.
moji roditelji su mi lijep uzor skladnog braka, i u mojoj obitelji nema neudanih i neoženjenih, sve je tradicionalno pa možda zato ni ja ne zarmišljam drugačije.
dok recimo s dečkove strane (koji ima 3 sestrične i 2 bratića-svi bez papira u braku) imaju sretnu obitelje, s djecom. no moj dečko, za razliku od njih razmišlja o ženidbi (happy me).
Ja nosim prsten kao simbol zajedništva sa svojim suprugom i dapače s ponosom ga nosim. Udala sam se prije dvije godine i u međuvremenu radila u trgovini i išla redovito na faks u drugi grad, mislim da je to dovoljno za kazati a također skidam kapu osobama tj.mladim mama koji uz faks jos imaju i dijete!
Tako da mislim da se može drage moje uspjeti u životu i sa prstenom dapače svoje uspjehe imas s kim da dijeliš i nema ništa ljepše kada se voljena osoba s tobom raduje.
Čak mi se čine da su takve žene “jače” od onih koje imaju same sebe i karijeru.
Opet to je samo moje mišljenje .
“Čak mi se čine da su takve žene “jače” od onih koje imaju same sebe i karijeru.” apsolutno se slažem.
“onaj kome je brak besmislen papir može isto tak reći da ti je osobna iskaznica besmislien papir. mislim,ti znaš ko si i onaj ko te pozna zna ko si,kaj će ti papir?” se u potpunosti slažem !
neznam sta ovo ima s mamama koje imaju djete i idu na faks, ako ce mo vec skidat kape onda ja skidam za te mame koje su zavrsile faks sa djetetom, upisat faks moze svako ali ako ga nemozes zavrsit to je samo neodgovorno prema djetetu.
drugo, bas dobro da si nam objasnila da zivot sa prstenom moze uspjet, to jos nismo znale captain obvious, jedino sto to sve sto govoris (djelit uspjehe, zajedno se radovat) se isto moze postic s deckom i bez prstena, o tome se ovdje raspravlja ako jos nisi skuzila, zato nerazumjem sta tocno hoces da kazes. mislim da si se nasla u pogresnim vodama, zene sto su iznad tebe komentirale su vidljivo dale jako argumentiran i zato pametan odgovor, mogla bi se ti i te zene sto su ti dale 20 likova nagledat na njih, moras da znas da se ovdje ipak prica o zenama koje grade vecu karieru nego o zenama koje su ‘ucile’ kako se drzi trgovina i moraju da se oslonjavaju na druge, zato znaj gdje ti je mjesto draga moja
Potpisujem ovo!
A bez prstena nemaš s kim dijeliti uspjeh?! I ajdemo se sad diviti onima koje zatrudne na faksu i slično (nemam ništa protiv) kao one su žene, majke, kraljice, a ostale koje su odlučile drugačije posložiti život nisu dovoljno vrijedne…Kao i oni koji se ništa manje ne vole ako se nisu “označili” prstenom…
To što ti pišeš nitko nije rekao…
ja sam samo izrazila svoje mišljenje , jer sam u takvoj situaciji da sam udana i mislim da mogu kazati svoje stajališta glede toga , svak je vrijedan na svoj način ti si očito zadovoljna tako , ja sam ovako i end of story ! I da , zasto se nebi divile tim curama sto su zatrudnjele na faksu i uspjele ! Nikad u životu neznaš što ti se sprema prema tome nikad nesudim nikoga !
‘ja sam samo izrazila svoje misljenje’…to smo isto shvatili, neznam sta drugo bi trebali da podrazumjevamo od tvog texta i sta sa tim hoces da kazes. ponasas se ko da ti je neko zabranio izrazivat svoje misljenje, mozda ti smatras svoje misljenje kao neko savrseno misljenje da niko nebi smijeo da ima komentar na to. niko tebi nebrani bit tako kako jesi ali ni o tome nije bilo govora. normalno nisi dosta skolovana da bi mogla da izrazis svoje misljenje na logican nacin. pravo da ti kazem ima i bolji osoba diviti se, nego curama sto su zatrudne prije nego sto su izgradile ‘gnijezdo’ za djete u kome bi moglo da naraste u sigurnosti
” moras da znas da se ovdje ipak prica o zenama koje grade vecu karieru nego o zenama koje su ‘ucile’ kako se drzi trgovina i moraju da se oslonjavaju na druge, zato znaj gdje ti je mjesto draga moja”
Ovo draga moja sto si napisla dovoljno govori o tebi !
Neznam koliko je to bitno ali ja imam diplomu iza sebe tj. visoko sam obrazovana osoba a ta trgovina za koju kažeš da mi je tamo mjesto je trgovina koju samo ja i moja obitelj osnovali i koja je jako uspješna ali to je isto jako nebitno jer nemam ja tebi potrebu ništa dokazivati.
Očito je da si se ti našla uvrijeđena u mojem komentaru , žao mi je….
Pa da ali si isto sve to mogla i bez prstena, nemozes to porec. Ovo je tvoj izbor i to je super ali ne znaci da je nemoguce bit sa nekim u istom odnosu i bez svadbe.
Pa di sam ja kazala da je prsten bio presudan u mom poslu i faksu ?? !! uspjeti se može i sa prstenom i bez njega , stvar je u tome da nije potrebno odmicati prsten(brak) da bi uspio u životu!
Ne izjednačavam brak sa srećom,tj taj papir ne vidim kao garanciju za sigurnost i stabilnost veze i života. Kao što ewb kaže, svaka cura ima drugačiju listu prioriteta.
Ja imam tek 22 i nije mi još ni na vidiku udaja,ali jednog dana sigurno da. Zbog čega? Pa možda najviše zbog nekih pravnih stvari koje brak nosi. Da budem priznata kao njegova supruga a i on kao moj suprug. Zbog djeteta jednog dana…itd.
I ja sam malo staromodnija što se tiče pitanja braka,možda najviše zbog svoje okoline.
Na brak gledam kao šlag na torti,dakle prvo završit fax,pronaći neki dobar posao,stan, uštedjeti nešto novaca,pa malo i proživjeti život,putovanja,šopinzi ovo ono… i kad sve to budem ispunila,onda okruniti vezu tim jednim običnim papirom koji ipak puno znači. Eto,ja na to gledam tako….
Ako želiš imati djecu s muškarcem kojeg voliš, bilo bi lijepo da ste u braku. Ne morate imati ogromnu svadbu, može i nešto lijepo i intimno.
Ako ne planirate djecu, onda brak nije potreban.
Ali mislim da nam svima treba ljubav i partner s kojim ćemo dijeliti ono lijepo, ali i ružno u životu. I mislim da većina nas jednoga dana želi biti majka, i to ne samohrana majka.
Moj je stav da brak nije preduvjet za djecu. Nema mi goreg nego kad je glavni razlog za udaju trudnoća, a ne ljubav. Dijete će biti sretnije u skladnoj obitelji u kojoj roditelji nisu u braku nego u “prisilnom” braku koji većinom završava svađama za koje onda dijete krivi samo sebe :/ Znam dosta takvih slučajeva.
U potpunost se slažem s tobom. Znam i ja nekoliko takvih slučajeva, samo u jednom stvari štimaju, a svi ostali su završili pravim fijaskom
E alo to je moj nadimak!
joj, sorry, tek sam sad vidila, koristim ga zato što je mi se tako zove blog, nisam imala pojma da se tako još neko zove. Pozzz
Ma nista lol, stavi mozda jedno slovo vece ili broj ili nesto da se vidi razlika
Ja sam snjeguljica vec dugo i posvuda i ako vec ima koja (kao npr na forum.hr) obda stavim 3 na kraj i to je to
Dobar savjet, dodat ću broj da se razlikujemo. Ista stvar i kod mene, svi me zovu tako već par godina jer joj zbilja sličim. By the way, vidila sam da i ti imaš 25 godina ko i ja, dakle, imamo još nešto zajedničko. Pozzz, Snjego <3
lol pa ne mora znacit da ako se netko uda zbog trudnoce da nije ljubavu pitanju,sta znas sta zivot nosi,ako vec s nekim dijelis krov nad glavom tolike godine bio bi red i da volis svog partnera i da budes spremna na sve pa i na trudnocu…sta da se desi trudnoca? ne bi se vjencali? Po meni je vjencanje nekakva kruna ljubavi,nije nuzno da bude veliko ni raskalasno.Ok,ima ovih mladjih cura koje malo malo ostaju trudne i udaju se,evo recimo iz moje srednje skole udale su se cure koje su dosta mladje od mene (ja imam 22) ok im je,zavrsile su skolu,neke mozda i rade,mada ja nisam za to jer smatram da prvo trebas izac,proc nesto u zivotu da bi se tako mlade vec upustile u brak,recimo kad zivis u nekoj manjoj sredini poprilicno je ruzno,ljudi ogovaraju kad si tako mlada,vec mama i nisi udana,nego ti dijete odgajaju roditelji,po meni ako si vec u stanju da imas odnose i stalnog partnera onda bar mozes da budes svjesna na sve sta se moze desit i da budes spremna a ne “grlom u jagode” kao zelim slobodu,radim sta hocu i kad ostanem trudna onda joj nisam ja spremna za brak jer smo se odlucili zivjet cijelog zivota kao cimeri,bez obaveza i gradit karijeru i vadit se kao nismo spremni za dijete a kad ce mo bit? Kad izgradimo karijeru,budemo u zrelim godinama i onda pozelimo da uzivamo u svemu tome sto smo stekli,sve dok ne bude kasno za dijete a da ne govorim o tome kad parovi predugo zive skupa,onako u vezi dok ne dosade jedno drugom i onda se razidju jer nema nista sto ih veze i tjera da se bore,naravno da smatram da udaja mora bit iz ljubavi,nije mi jasno da netko moze zivjet s nekim toliko godina a da nije u stanju vezu okrunit brakom ako je to ono pravo? Sumnjaju li i dalje i samo zele slobodu ili boje se vezivanja i odgovornosti???
Genijala argument: bolje da nisu formalno vjenčani roditelji nego da jesu, pa da se svađaju. Kao da se ljudi svađaju zato što su u braku.
Nemam se potrebu diviti ljudima koji su odlučili vjenčati se, imati svadbu za 50 ili 500 ljudi, nositi prstenje, mijenjati prezime itd.
Isto kao što se nemam potrebu diviti onima koji nisu u braku, a žive zajedno itd.
Ne znam zašto neki žale ljude kojima je prioritet u životu brak/ženidba/udaja.
Zar bi svi trebali biti isto navijeni i biti orijentirani na karijere/obrazovanje? Mislim da je vrlo ograničeno i umišljeno postavljati globalne standarde što je “dobro za nekoga ili za sve ostale”.
Kamo sreće da me može ispuniti i usrećiti svadba. Mislim da bi mi život bio puno lakši
Slažem se, zato sam i napisala ‘ako želiš imati dijete s muškarcem kojeg voliš’.
Dijete nije dobar razlog da ljudi ostanu zajedno ako se ne vole; ali ako se vole i već su odlučili biti zajedno, onda mi se brak čini kao kruna toga svega i kao nešto što vas pred zakonom čini obitelji.
cure, poslušajte malo kaj žuži priča, nisu to samo isprazne priče jedne stare dame…ona fakat ima iskustva, i reći će: curice, udajte se, i ima pravo!!!Imam duuuuugi staž, nisam požalila i svima bih preporučila!!!!.
A i ta zuzi je slucaj za promatranje
Ona se bar udala 40 puta, mozda jednostavno zena voli svadbe.
Da, žena je za razliku od nekih mega uspješna u svemu…tko priča suprotno, samo joj može pozavidjeti i na dugom životu i bogatstvu
da je i meni bit bogata na račun 40 muževa…
sori ali žuži je meni nekakav bolestan spoj žene iz 50-ih u americi koje su muža dočekivale u pregači s pitom u ruci smiješeći se od uha do uha i to im je bila poanta života.. i napaljene babe
Ajde ti uspij imati toliko muževa, sigurno ima ono nešto što većina nema. A ti si pokazala svoju kulturu nazvavši jednu staru damu bolesnom!!!Malo bontona u ruke, curice!!!!
visnja has no life
Marijana, itekako imam bogat život za razliku od tebe, jadna si i zavidna hahaha
ček,ček… imati iza sebe 4 braka i onda sebe nazivati damom sa iskustvom i drugima popovati kako treba živjeti i dali se treba udati ?! oke,možda ima iskustva,ali kompa,ako si se 4 puta udavala znači da i nisi baš kompetentna pričati da se žena treba udavati jer to očito tebi nije uspjelo.
žuži je jedna obična senilna starica koja je pod stare dane poludila pa okolo soli pamet da joj brže prođe dan i možda zaradi koju kunicu.
Onda kada budem poslušala jedan njen savjet,bacit ću se sa zgrade momentalno!
ja mislim da je veći uspjeh imati jednog muža cijeli život nego 40
Ja se slazem da visnja nema zivot. Visnja je nova ANA!!1
Super članak!
Moji roditelji nisu oženjeni, a skupa su vec koji 27 godina. Imaju mene i sestru i ništa im ne fali, a bogme ni nama zbog tog papira. Nikad neću zaboravit svoju profesoricu iz srednje škole koja mi je stalno govorila da moram nagovorit roditelje da se ožene jer tko će mene htjeti kao izvanbračno dijete?
Da stvarno, sramota
sta si sve ti profesori i ucitelji dopustaju… Nije ni cudo da imam averziju prema njima. Osim prema lini 
<3 ona nije prava uciteljica 
To da li je prsten na ruci mjerilo za siguran i sretan život iz iskustva mogu reci da nije…..ali isto tako daleko označava simbol nečije ljubavi, sulude su mi ideje da se par neželi vjenčati jer odmah razmišljaju šta ako dođe do rastave braka, onda smatram da takav par niti netreba biti zajedno….zatim se mogu nadovezati na to da biološki sat žene zaista otkucava svakoga dana, što smo sve starije manja je vjerovatnost da cemo moci zatrudniti normalnim putem ili umjetnom oplodnjom…..onda opet mogu nadovezati da mi je totalno bezveze slušati osobe oko sebe da se čovijek prije braka treba iživiti u životu, pa onda sama sebe pitam šta znači to iživiti se??
I tako sve kako godine idu i one frendice koje su se zaklele da se nikada nece udati udale su se, i imaju ili planiraju imati djecu, pa onda smatram da zapitate sebe što ćete vi raditi u srednjim godinama ili u dalekoj budućnosti u starosti sama?? Bez supruga, bez djece, i svih ostalih članova koji sačinjavaju vašu obitelj???
Slažem se sa svakim slovom !
Mozda ce dejtat sa srednjovjecnim single muskarcima. Ko si ti da govoris drugima na koje nacine bi se trebale usrecit.. A mozda se udaju u srednjim godinama. A mozda ni tad. Mozda nabave 50 macaka. Mozda potrose penziju na putovanje oko svijeta s drugim penzicima. Sta da ti kazem, ljudi su razliciti.
Slazem se za ovo “ispucavanje” prije braka. Ako imas sretan brak/vezu osjecas se dovoljno slobodno i samostalno i u njoj a ne da ne mozes ni prdnut bez muza, pardon my french.
Moji roditelji su mene nekidan pitali kakvi su meni planovi za život s mojim dečkom jer eto ja već imam 24 i ušla sam u 25…
iznenada sam se osjetila kao da imam 74 a ne 24 godine…gdje gori?
Mozda te se zele rijesit
da se mogu opet posvetit jedno drugome 
moji su procvali kad su prvi put u zivotu otisli ba ljetovanje bez djece i poceli zivjet solo po prvi put u zivotu (na pocetku su zivjeli s maminim roditeljima a onda su dobili djecu) 
Ne kazem da je tako, samo se zezam. Ali tko zna
Zivim u maloj sredini gdje se smatra ako si presao 25-tu -brze-bolje si nadji ozbiljnog momka i udaj se,jer status gospodje se postiva i smatra se uspjehom dok ako si blizu tridesete a nisi udana-smatra se kao-zena koja nije uspjela il sta nije uredu s njom..i svaki razgovor s poznanicima je otprilike ovako;kako si,kako tvoji,,a jel imas momka?,,,a u slucaju da imate momka-onda je:kako si,kako tvoji,,a kad se udajes? Sve im se vrti oko udaje kao da je to jedini smisao zivota, lol ,da se razumjemo;nemam nista protiv braka i djece i sve je to lijepo ako si s pravom osobom,al nazalost cure se brze-bolje udaju radi pritiska sredine i tih blesavih zatucanih stavova. Ljudi imate jedan zivot-zato birajte kako cete ga zivjeti a ne da vam drugi odredjuju,budite svoji i sretni ;-)
mislim da smo se do sada sve slozile da prsten na ruci ne garantira ni srecu ni ljubav.. tu se radi cisto o tome kako te dvije osobe koje su zajedno gledaju na stvari.. nisam tip od svadbi za 500 ljudi i radenja nepotrebnog cirkusa (jer tko uopce ima 500 BLISKIH ljudi).. nije mi naki cilj udati se, ali ako jednog dana dode do toga, zasto ne? na to gledam na nacin da bi bilo lijepo stati pred nekolicinu ljudi koji su mi dragi i osobi koju volim obecati da cu dati sve od sebe da uspijemo usreciti jedno drugog.. ali ne smatram da to garantira uspjeh veze i srece.. no, ne bi to napravila zbog djece, prezimena i slicnog.. ionako cu ostaviti svoje prezime, a djeca ako nece imati samo moje, onda ce imati I MOJE prezime..
Ja osobno smatram da prsten na ruci ne znači ništa, bitno je postoji li zbilja istinska ljubav između muškarca i žene. Ja nikada nisam bila za to da se udajem jer mi se ne sviđaju one ceremonije i sav taj novac koji se na to potroši, iako su mi u obitelji uvijek govorili kako je to za ženu važnu. Udajem se za manje od mjesec dana, kod matičara, ali to radim isključivo zbog toga što sam se preselila u Englesku i što mi trebaju papiri za rad. Sa svojim bih dečkom ostala do kraja života i bez toga, no budući da je sklapanjem braka izbjegnuto puno problema i procedura odlučili smo se na taj korak, kako bi čim prije mogli planirat djecu. Nemam ništa protiv žena koje se nisu udale, a tim zlim jezicima koji ih ogovaraju bih samo poručila da nema svatko tu sreću da u životu naleti na pravu ljubav i da je bolje biti sam nego s nekim kog ne voliš samo kako bi zadovoljio neke glupe društvene norme.
baš zanimljiva tema.
ja živim sa svojim dečkom 4 godine i u tih nekoliko godina moje mišljenje o vjenčanju se mjenjalo. nikad nisam smatrala taj famozni “papir” važnim. pa tako ne rezumijem baš one koji bi se vjenčali samo radi pravnih stvari. ja iz tog razloga nikad nebi. a nebi ni zbog roditelja ili bilo kog drugog.
ako se jednog dana udam sigurna sam da će to biti zbog mene i njega i naše želje da svoju vezu proslavimo s dragim nam ljudima na jednoj finoj večeri uz dobru glazbu…
iz srednje škole jedna sam od rijetkih koja je otišla na faks u zg. od mojih cura što su ostale gotovo sve su se poudale i rodile djecu. ja i dečko bili smo na svim svadbama i smatramo da se na neki način moramo i želimo se odužiti organiziravši veliku svadbu. zapravo je on za veliku svadbu i ja se slažem jer imamo puno prijatelja, a i puno rodbine. tako da, za koju godinu, bit će to fešta i jedva čekam.
Moji roditelji su u vezi već 30 godina, nikad se nisu vjenčali i dobro im je. To je u doba kad su oni počeli hodati bilo nezamislivo, ali su se poklopile obiteljske okolnosti, pa rat, pa ja i nakon toga jednostavno više nisu smatrali da je to potrebno jer su već 10 godina bili skupa i imali dijete. Meni to nikad nije smetalo, dapače to je uvijek zanimljiv detalj kad se spomene u razgovoru. I nisam se osjećala drukčije nego ostala djeca jer mi mama i tata nemaju isto prezime. Uvijek sam živila u domu punom ljubavi, i poučena tim iskustvom mislim da brak nije nužno garancija sreće, niti da je vanbračna zajednica osuđena na propast. Kroz život sam upoznala i puno vjenčanih parova kojima je brak bio loš, a i nekoliko nevjenčanih koji su bili sretni zajedno, voljeli se, imali djecu… Osobno nemam ništa protiv braka kao takvog, ali smatram da žene koje svoj smisao pronalaze u braku jer se to tako mora ili zato što već imaju 30 jednostavno krivo postavljaju prioritete. U brak treba ući kad si siguran u sebe, drugu osobu, vašu vezu i budućnost koju imate, a s praktičnije strane i u to da nećeš morati sama i čistiti, i kuhati, i brinuti o djeci, i žrtvovati svoju karijeru zbog tog braka, uglavnom da ćeš moći živjeti punim životom, a ujedno ga i dijeliti s nekim drugim.
Ja osobno želim ljubav, djecu, zajednički život, karijeru, uživati u životu,putovati, učiti, a brak može i ne mora biti nekakav šlag na torti.
Da, samo sto se nazalost cesto dogadja da ces i u braku moras sama kuhat, cistit, odgajat djecu itd.. Tak da ono. Cure, ima osvijestenih tipova, isplati se probrat
ima i onih od kojih su majke napravile debile ali su zapravo sami od sebe cist dobro osvijesteni, samo trebaju to shvatit a nece ako se ne maknu od mama 
nes slicno imam doma. I na svakom koraku 
Nema tu neke filozofije, ako žena želi brak neka se uda, ako ne želi ne treba. Bez papira ili ne- svejedno, smatram da je zdravo za svaku osobu da ima s kime podjeliti život, ili da ima djecu. Znam iz iskustva kako su stariji ljudi usamljeni, tužni, jer nemaju s kime progovoriti riječ, jer nemaju nikoga. Makar imaju sestre, braće, prijatelje, to nije vlastita obitelj. Naravno, ne žele svi obitelj, ali u većini je slučajeva tako.
Svatko je krojač svoje sreće, svog života, stoga nismo primorani činiti ništa što ne želimo. Ako nas brak čini sretnima, ako smo ponosni na svoju obitelj, da, to je uspjeh. Ako želimo izvanbračnu zajednicu, da, to je uspjeh, jer smo uspjeli ostvariti svoje želje.
Nemojte osuđivati ljude koji vas pitaju “kad će svadba”, neka pitaju, ali odluka je uvijek na vama.
..može žena bez muškarca za stalnu vezu ali materijala za flert mora biti.
to nam je u prirodi–izbrijavajte vi kaj hočete al ne odlučujete vi–već vaši nagoni sa duboko usađenim vrijednostima. uvjerile su vas meme ili tko već–ma nemoj se udavati budi što duže slobodna žena– zato kaj su same to propustile ili pak uživale isto pa misle da i vi morate.
Neke žene su u dubini svog bića ispunjene kad pružaju sebe drugima a druge pak traže da se drugi apsolutno daju njima.Vremena nam dopuštaju da biramo–a kolko vidim velik mojih prijateljica baš taj izbor prezire (premda na glas to ne bi priznale). jer iako hinimo da želimo izbor ,većina žena želi okvire unutar kojih se kretati. Jer kako raspravljati o uspjehu ili n euspjehu kad danas nema određene ljestvice. Naši stari su znali obitelj dobar posao i redovna primanja to je to!
To znači da si uspješan= sretan i ispunjen–a mi jadni danas očekujemo hrpu toga i od silnog mozganja kako posložiti hrpetinu kockica u sreću–često završimo nesretni. Ja sam u vrtlogu života kao svi i zasad sam otkrila da je ZA MENE najbolje raditi na onome što mi je život donio i čega sam se primila ne forsirati ništa i živjeti iz dana u dan pri čemu kroz male odluke dolazim do razvoja svog daljnjeg života.Za sad super funkcionira jer uz povremena pms nezadovoljstva ŽIVOT mi je odličan a muškarac–da on je tu i papirnato—al tko zna možda ko i većina za 15 godina odemo svatko svojim putem–pa neću zato biti nesretna, jer znam da sad dajem sebe u odnos pa ako završim solirajući bar ću sa sobom biti na čisto da sam radila najbolje što sam znala s onim što sam imala:)
Vjernica san, stoga mi je cilj jednog dana udati se, ne zbog papira ili lipog prstena (btw prsten kad se spominje u ovom kontekstu simbolizira brak, a ne koliko je neko iskešira uza nj, tako da ne smatran to marketinškim trikom) već zbog toga što će u trenutku toga ‘uzimam’ zajednica s mojim voljenim biti ‘službena’ prid Bogom i ljudima i to smatran jednom svetom, neraskidivom vezom i nečim najlipšim u životu. Smatran da, ako bi čovik tija biti u potpunosti sritan, triba biti ispunjen u svim aspektima svog života, pa tako i emocionalnom, pa bilo to s prstenom ili bez. A sad, što se tiče prozivanja cura od 30 god. starim curama možemo, naravno, pripisati samo našem mentalitetu, svjesni smo da ne živimo u nekom ekstra liberalnom društvu, već u konzervativnom. Naravno, te osude ne podržavam i nemaju mi smisla. Svako ima pravo sebi određivati životni put, a ne da mu ga kroji malograđansko društvo.
Taman sam se zapitala ima li iko ovdje tko na brak jos uvijek gleda kao na sakramenat
nije stvar u papiru kod maticara jer kako znamo takav brak se moze i prekinut, ali pred Bogom obecati sebe nekome to je krajnji dokaz predanosti toj osobi… I da odmah kazem jos nesto sto bi ovaj komentar mogao izazvat..ja ne vjerujem u ateiste.. neko moze ne prihvacati religiju ali ne vjerujem da postoji osoba koja u trenutku neke opasnosti ili straha ne zaziva Boga (pa bilo njegovo ima Jahve, Allah, Buda ili neko drugo), sudbinu, zvijezde, kozmos, veliku ljubicastu bubamaru..na kraju karjeva svak u nesto vjeruje… cisto sumnjam da je iko ikad rekao Darwine pomozi 
Ne vjerujes u ateiste? hahahahaha. neznam dal bi plakala il smijala se kad cujem ovakve stvari. Najzalosnije je da su vjernici ti koji teze prihvacaju druge osobe , makar bi ih vjera trebala uciti toleranciji. Ja osobno sam ateist i nikad me nije smetalo sto su neki ljudi vjernici , niti mi je padalo na pamet reći da oni zapravo nisu vjernici i bilo kakve slicne gluposti?!?! wtf, Komentar ti je za zbljuv
ja ne vjerujem u vjernike.
Ako si vjernica onda znaš da Isus voli sve ljude i uči nas tolerancijii drugih.Iskreno to je njihov izbor i pa što sad ? Meni ateisti nikad nisu smetali niti preispitjuem njihove razloge ,jer su i oni ljudi kao i svi drugi.
razumijem sto hoces rec, narano ljudi vide samo sto zele i znala sam da ce se svi primit na to ne vjerujem u ateiste i nece ni citat ono dalje… razumijem sto si s time htjela reci i ja se slazem… ni ja nemogu vjerovati da postoji netko tko zbilja misli da nema nicega, ne zato sto sam vjernik , nego sto imam razum…a razum mi govori da ako je svemir toliki koliki je da je maaalo glupo razmisljat da smo mi samo ovo sto vidimo da jesmo… u ostalom, ja nikad nisam vidjela Kinu, jer to znaci da ne postoji ?!
hahahahaha vrh
Slažem se. I ja sam pokrenula pitanje vjere, i vjerskog učenja i cilja.
Iščekivanje vjenčanja, mogu usporediti iščekivanjem 18. rođendana. Misliš da će se sve okrenuti u jednom danu, ali tek kada dođe i prođe taj dan, shvatiš da je sve ostalo kao i prije,. Ja sam u vezi 13. godina (zaručili smo se prije godinu dana) i još uvijek nismo odredili datum, možda ga ni neće biti, jer volimo se i bez papira i prstena. Zajedno smo praktički odrasli i mogu reći odgajali se, u 13 godina nismo se niti jednom posvađali, naravno bilo je rasprava, ali nikad ozbiljnih svađa. Najbitnije je razumjevanje i poštivanje. Prsten nas neće promijeniti, mislim da jedina promijena koja nam dolazi je bebać… Kada i ako se odlučimo vjenčati imamo u planu otputovati sa kumovima i dobro se zabaviti, napraviti tulum za frendove kad se vratimo i nastaviti uživati zajedno
Dakle, po meni i s prstenom i bez njega sve može funkcionirati.
mislim da ste jednu stvar krivo postavile u ovoj raspravi – biti solo (bez muškarca) ste poistovjetile sa vanbračnom zajednicom..i to nije isto..
mislim da je ljepše živjeti s nekim koga voliš, tko te cijeni i poštuje. što se mene tiče, bez papira je sasvim dovoljno.. ja sam sa svojim dečkom već 3 godine, živimo skupa 6 mjeseci, volimo se, svađamo se i sve to što već dolazi za zajedničkim životom..mislimo li ostati zauvijek skupa? da.. mislimo li se vjenčati (na onaj tradicionalan način? ne..stvarno ne mislim da bi nam se time život promijenio ili odnos produbio..onog trena kad se nekome obvežeš u svom srcu i druga osoba to napravi za tebe – to je to..nijedan papir nema takvu snagu..
mislim da je ova tema preeeeviše opširna i ne isključiva da bi bio dovoljan jedan članak ili jedan komentar da je zaokruži… ima toliko varijacija na tu temu
ali ja se priklanjam braku, kao vjernik, kao čovjek i kao biće koje voli…
U potpunosti se slažem sa svim komentarima gore. Prsten na ruci ne znači da nećemo biti prevarene ili da mi same nećemo varati. Taj dotični prsten za mene je simbol ljubavi, ali naravno on gubi svoju vrijednost ćim jedno od pratnera prevari drugo. Moja mama se udala za mog pokojnog tatu. Udala se s nepunih 18 godina, mene je rodila s nepunih 19, a sa nepune 21 godine ostala je udovica. Nakon nekoliko godina upoznala je mog očuha, sada su oko 17 godina zajedno i još se nisu vjenčali. Imam tri mlađa brata(nismo od istog oca), i stvarno ni meni ni njima ništa nefali. NIti sam ja kao kći drugog čovjeka osjetila da mi fali ljubav. Mnogi su moju mamu i tatu(očuha,nakon toliko godina ga zovem tata) pitali zašto se nevjenčaju, kao zbog brače. Moja mama im je rekla da taj papir njoj i tati ništa ne znači. I da s tim papirom,da oprostite na izrazu, nemože ni stražnjicu nakon nužde obristi. Hahahah S obzirom da sam u takvim okolnostima odrasla ni meni taj papir ništa ne znači, jer vidim da se i bez njega može sretno živjeti i djeci pružiti ljubav. Ja sanjam o svatovima jer je to poseban dan. Dan kada ću se pred Bogom sjediniti s odabranikom svog života. Nitko mi ne garantira na će nam svaki dan cvasti ruže u braku, ali svaka svađa i prepirka je dio života, zajedničkog života. I voljela bi zbog djece da budem u braku. Iako mi je baka teška konzervativka, jednom prilikom mi je rekla da ako ostanem trudna i ako mislim da neću biti sretna, nemoram se udati. Nigdje ne postoji zakon koji tjera cure koje su ostale trudne da se moraju udati. Na tim bakinim riječima sam zahvalna. A što se tiče biološkog sata, to je po meni malo pre napuhano. Istina je da žene/cure što su starije teže im je zatrudnjeti. Ali svatko bira sebi život. Ako je djevojka odlučila da se neće udavati to njen život i njena stvar. Kako je EWB rekla, svako si treba prvo posložiti prioritete u životu pa onda tek jedno po jedno ostvarivat.
sve imamo neko svoje mišljenje i zapravo nema krivog, svaka od nas je oblikovana drugačijim iskustvima i događajima…ono što ljudi pričaju (prestara, premlada prošao voz itd…) to i ostaje tako samo priče. nitko ne može krojiti našu sreću osim nas samih i zato trebamo biti mudre pametne i realne. ništa ne može biti garancija da se u životu nećemo razočarati ili biti povrijeđene ili nekoga povrijediti ali i to je život i sa razlogom se neke stvari događaju, bilo da nešto iz toga naučimo ili da shvatimo neke stvari. Žao mi je ljudi koji su toliko zaokupljeni osuđivanjima drugih zamislite koliko energije za to treba…
Mislim da ni brak nije nikakva garancija za sreću, mjerilo uspjeha niti obvezna stavka u životu koju svaka žena mora obaviti, ali niti izbjegavanjem tog koraka nećete se zaštititi od prevare, tuge, razočaranja…Radi se isključivo o odnosu dvoje ljudi, koji će ići svojim tokom i vjerojatno slično završiti bili vi u braku ili ne.
Mislim da su ljudi danas poprilično razmaženi i prelako odustaju od veza, brakova i odnosa koje su gradili dugo vremena. Sve te rastave i prekidi rezultat su toga što svatko traži puno a daje vrlo malo. Na prvoj prepreci ljudi odustaju, nisu spremni na onaj “i u zlu” dio i vjeruju da svaka njihova želja i potreba mora biti zadovoljena. Ni brak ni veza nisu lagani, traže puno rada, kompromisa i odricanja, a tjekom života ćete milijun puta poželjeti nekog drugog. Upravo to što ste čovjek a ne životinja koja slijedi svoje nagone znači da se tome trebate oduprijeti i malo pretrpiti, iz poštovanja prema sebi i svom partneru.
Mislim da su prije ljudi bili svjesniji toga da život nije lunapark u kojem treba što je moguće više uživati i iskorištavati sve što se nudi pod svaku cijenu, jer je takav način života isprazan i ne donosi nikakvu dugoročnu sreću.
Brak ili ne, individualna je odluka. Kako sam vjernica (iako nisam odgojena tradicionalno i moji roditelji nisu baš religiozni) brak je za mene nešto sveto čemu se veselim jednog dana. Za mene on ne predstavlja komad papira nego obećanje koje dajemo osobi koju volimo, da ćemo biti tu jedno za drugo i kad ne bude sve tako bajno i da ćemo skupa proći kroz sve životne nedaće. Kad bi ljudi shvatili odgovornost koju takva zajednica donosi, mislim da bi bilo puno manje rastava ali i puuuno manje brakova.
Mlada sam jako (16 godina), tako da još nemam potpuno izgrađeno mišljenje o ovoj temi. Žao mi je što se toliko cura udaje zbog pritiska okoline i rodbine, “moraju” se udati do tridesete godine. To ja stvarno žalosno. Moja rođakinja ima 41 godinu i za nju su uvijek govorili da će ostati “stara cura”, i to ju je jako deprimiralo. Međutim, prije nešto više od dvije godine je upoznala čovjeka u kojeg se zaljubila i od tada je kao druga osoba, presretna je i baš ju je lijepo vidjeti nasmijanu. Mislim da je ovo stvarno muškarac njezina života, i ovo dokazuje da za ljubav nikad nije kasno. Udaje se ovo ljeto
i ja sam vrlo mlada, ipak voljela bih se udati i imati djecu i tako si zaokružiti život, ne kažem ja da bez braka ništa ne valja ili slično,ali zašto ne ako se već volite? ne može naškodit
Prvo moram pohvaliti članak – voljela bi da bude više ovakih “nešminkerskih članaka”. Definitivno sam za život bez papira – u 21. stoljeću to više nema smisla. Sami smo svjedoci koliko je postotak rastava.
A što se tiče “starih cura” to su babske priče. Ja sam uvijek za da cura ili dečko radije budu “sami” nego u lošoj vezi (jer zbog loše veze puno ljudi oko njih ispašta).
Kako kome paše, mislim da nema smisla raspravljati o tuđim odabirima, pogotovo danas kad je osuda tradicionalnog društva sve manje.
Osobno vidim prednosti kako u braku, tako i u izvanbračnom zajedničkom životu, a negativnih strana i nema, ako je odnos u redu, građen na međusobnom poštovanju i toleranciji. Ipak se namjeravam udati jednog dana ali mi to ne predstavlja najveći prioritet u životu… Eto toliko.
Nezrelo je davati si za pravo osuđivati sve one koji razmišljaju drugačije od nas samih, dok god njihovi odabiri i stavovi ne vrijeđaju i ne krše ljudsko dostojanstvo.
Ove su, pak, dame iz teksta pokazale svoju nezrelost i manipulativnost i nažalost, mnogo nas je takvih koji se usuđujemo određivati za koga bi što bilo najbolje bez da se osvrnemo na tuđe želje i shvatimo da nismo svi isti!
brak nije jamstvo za sreću, ali nije ni vanbračna zajednica. jamstvo za sreću su trud i rad na vezi, toleriranje nekih stvari i biranje koje bitke ćete pobijediti kako biste pobijedile rat na kraju.
demonizacija braka koja se događa u zadnje vrijeme među mlađom generacijom mi se ne sviđa. ne zato jer smatram da je ičija svrha u životu da se uda i izrodi djecu, nego zato jer za takav oblik zajednice valja imat muda. Za svaki treba, ali za ovaj posebno, stoga nisam za ulaženje u brak navrat nanos i dok ne znaš što te čeka, ali brak daje jednu sigurnost koju vanbračna zajednica ne daje (barem u ovoj državi)
iz iskustva jedne prijateljice koja je, usprkos tome što je živjela s tim čovjekom preko sedam godina, izašla iz stana s gaćama na štapu – bolje je imati taj papir.
lijepo je dok se volimo, ali koliko država brani moja prava kad se posvađamo?
Često se djeca rođena u takvim vezama upisuju kao izvanbračna, izvanbračni partneri ne mogu posvojiti dijete, a tu su i brojni financijski bonusi koje možete dobiti kao bračni partner i do kojih profitirate oboje (u slučaju jedne moje druge kolegice to je bilo 8000 eura manje kredita)
Sav osjećaj zaljubljenosti pada u vodu kad te po glavi opale praktične stvari
mene ovo duboko rastužuje.
Samo sam htjela komentirati: Brak nije samo papir, ljudi!
hmmm…pa sve je to stvar ukusa, vjere, odgoja i čega sve ne…naravno da i bračna i izvanbračna zajednica imaju svoje vrline i mane, što bi značilo da savršenstvo ne postoji. Osobno sam puno više za brak, jednog dana…dok završim faks kao prvo! Sam prsten i taj famozni papir mi ne predstavljaju ništa bitno, ali u nekom višem smislu brak mi je od iznimnog značaja. Na sreću i moj dečko dijeli moje mišljenje i zaista uživam sanjati s njim o nekim nam nadolezećim zajedničkim danima. S druge strane nikako ne podržavam pritisak okoline na “stare cure i momke”. 30 joj je, pa što sad? Možda nju njezin čeka tek u 35oj! A što se tiče biološkog sata, to je stvar prirode. Možemo mi pričat ovo ili ono, ali ako par želi djecu bolje je ne odugovlačiti – s godinama se povećava rizik i za majku i za plod, a kamo li sama mogućnost začeća. Opet ne treba podrediti život ni tome – nećeš se udat u 25oj za prvog koji naiđe samo zato što želiš imati dijete.
Ključ svega je zdrava i kvalitetna veza, a smatram da u njezinom formiranju brak neće odmoći, nego naprotiv. Sjećam se da je moja baka govorila kako je danas toliko razvoda jer se mladi nimalo neće žrtvovati nego se već nakon prve svađe razmišlja o razvodu (različita maltretiranja i zlostavljanja su iznimka u ovom razmišljanju) bez da se pokuša riješiti stvar. Jest to razmišljanje moje bake, ali ima tu nešto. Vanbračnu zajednicu je puno lakše prekinuti, što smatram njezinom manom. Opće poznato je da u brak treba uložiti puno truda, ali mislim da budeš trostruko nagrađen.
I eto, sad jedva čekam da završim faks hehe
((Ključ svega je zdrava i kvalitetna veza, a smatram da u njezinom formiranju brak neće odmoći, nego naprotiv. Sjećam se da je moja baka govorila kako je danas toliko razvoda jer se mladi nimalo neće žrtvovati nego se već nakon prve svađe razmišlja o razvodu ))
Bas to, ma bake uvijek imaju pravo… ljudi su presebični postali, i nitko se više ne trudi ni ne poštuje međusobno…
A i te babe sta si srela u tramvaju.. Zagreb bar nudi milijun mogucnosti odraslim osobama i penzicima da rade na sebi i bave se necim korisnim za sebe i za okolinu, stvarno se ne moraju bavit stvarima koje ih se ne ticu.
Ja imam 25, naslusala sam se vec svega i svacega, jos sam student, zivim s deckom vec dvije godine, imamo dva psa i dobila sam prije 4 godine od njega divan plasticni prozirno crveni prsten u obliku srca iz automata s jajima za 5 kn i to mi je cist dovoljno. I zelim dijete u iducih par godina i uopce se ne mislim zamarat planiranjem toga niti si postavljat ikakve uvijete u smislu moram imat faks stan prsten i posao za dijete, da zivim u garazi mislim da bi mi bilo ok a da mi nije ok vjerujem da bi smislila nesto. I ne mislim mijenjat prezime nikad i nisam vjernik tako da crkva ionako ne dolazi u obzir i cilj zivota mi je osjecat se slobodno i radit sve sto zelim i uzivat svaki dan u zivotu i to i imam
srecom, imam decka koji me podrzava u svemu sto zelim, mogu se samo trudit bit jednako otvorena za sve njegove zelje i snove i nadat se da ce tako i ostat. A sve se mijenja i ko zna kaj ce se jos dogodit i kako ce se stvari odvijat, tako da ne zelim u nista bit “sigurna” (tj davat si brakom lazan osjecaj sigurnosti) nego se trudit bit sretna i usrecivat osobu koju volim. Ovo ljeto cu bit kuma svojoj najboljoj prijateljici koja ce imat svadbu u svom stilu za 200 ljudi, radi, zavrsava faks, zivi s deckom u njegovom stanu i super, bas se veselim, sve sam s njom prosla u planiranju vjencanja i nemam apsolutno nista protiv. Ali moj zivot ne ide nikakvim redosljedom i uopce mi se neda zamarat s tim 
svi smo razliciti.
Moje razmisljanje je da se mene ne tiče tko kako zivi. Znam sto cu napraviti s svojim zivotom i to je jedino vazno. Nitko se nema pravo mješati u nečiji brak kao i zajednicki zivot bez braka. Dok se vole sve je dobro.
“vjenčanja su isprazne (i skupe) parade” – slažem se u potpunosti! ako je netko sretan, bit će sretan i bez tog jednog ”običnog” papira..ali opet, svatko ima drugačiji stav prema svemu tome..osobno, nemam u planu udavati se..svi mi kažu da ću se kad tad predomisliti, al to govorim već jako jako dugo i još uvijek stojim iza toga! najjadnije od svega mi je to što se 99,9% ljudi ženi zbog djeteta..znam xy takvih slučajeva i to većinom svoje vršnjake i poznanike koji su si btw uništili život takvom odlukom (neki su se već stigli i razvesti, a neki i oženiti po neznam koji put)..ljudi danas brak shvaćaju više kao obavezu..pretpostavljam da su se i moji oženili zbog mene..iako bi mi bilo draže da nisu..no što je tu je..sad je malo glupo o tome razmišljati ali zato jedva čekam da završim fax, nađem posao i odem od njih..želim svoj život, svoj mir i svoju slobodu..mislim da ne tražim puno..a brak? ne hvala! na tuđim greškama sam dosta naučila i definitivno si ne želim priuštiti isto..
Vjerojatno zbog velikog broja tvojih poznanika i prijatelja kojima brak nije bio najsretnija odluka zato sto su u njega stupili nedovoljno razumno i bez ljubavi s kojom bi se u brak trebalo stupati, ti imas takvo negativno misljenje prema braku i, cini mi se, ljubavi. Steta.
Za mene je prsten prsten. Tradicionalist sam, brakovi su uvijek bili znak zajedništva. Ali razumijem ljude kojima brak nije prioritet. Nisam ni ja za parade od 800 ljudi, ali najvažniji ljudi – prijatelji, obitelj… Sanjam o vjenčanju! Ali naravno prije toga – obrazovanje i karijera… Nek0 bude takvim redoslijedom!
Jedina stvar koju želim reći, a vidim u komentarima i previše čujem oko sebe, ljudi ne poistovjećujte brak s običnim komadom papira!!! :mrgud:
Razmišljajući još malo o svemu ovome shvatila sam da definitivno jesam za brak (osim moje fascinacije samom izvedbom i ceremonijom kojom sam bila opsjednuta od malih nogu, kreirala si vjenčanice od 6. a od 16. godine posjećivala sve dostupne sajmove vjenčanja
). Razlog tomu nije vjerskog karaktera, niti ima veze s ikakvim moraliziranjem i tradicionalizmom, nego više spada pod kategoriju Balaševića i njegovih pjesama. Radi se o tome da sam ja veliki fan ljubavi kao takve – ona prava, istinska, savršena ljubav o kojoj su nam pričali bajke i kasnije nas uvjeravali da takvo nešto postoji samo u dotičnim knjigama, na velikim platnima ili eventualno u nekim prošlim vremenima. E, pa takva se ljubav događa samo jednom u životu i nema reprize – zbog toga ju treba okruniti i tim završnim korakom – vjenčanjem.
Znam da je takvo nešto teško naći i mnogi će sada reći da sam idealist, ali ja sam živjela u dubokom uvjerenju da postoji dok je konačno nisam pronašla. I živim je već gotovo 5 godina :* Eto, to je nešto za što vrijedi živjeti i umrijeti, nešto što nijedan uspjeh i karijera ne mogu nadoknaditi i nešto što treba obznaniti svijetu i zapečatiti brakom.
slažem se s tobom i obožavam slušati Balaševića također
i ja. đole kralj <3
ja sam jako tradicionalna..i htjela bi više od ičega imati ljepu veliku svadbu, prsten na ruci, nakon toga dijete…za mene je prsten znak nekog poštovanja prema suprugu..svako ima svoje mišljenje…ali ja sam za brak jer sam tako odgojena i tako je u mojoj obitelji od davnina
…Po meni je taj prsten samo simbol ljubavi.I to ne mora biti prsten.Neki rade i tetovazice:)….Imam 25 godina,posao i u vezi sam 4 godine.Razmisljamo o braku al financijski nismo jos dovoljno stabilni da bi si uzeli stan npr i ostalo…Dosta razloga,da ne duljim.Htjela bih nositi prsten,imati veliko veselo vjencanje i nadam se da cu ga jednom imati al osobno prsten mi ne garantira srecu.Zaruke pogotovo…Nitko ne garantira,pa cak ni papir,a pogotovo prsten,da ces biti “sretan do kraja zivota”.Sami ovisimo o svojoj sreci i u zivotu ce nam biti onako kako si sami napravimo….
Ne može isto razmišljati cura od 18 i cura od 28 godina. Za početak, da se osvrnem na čestu temu među nama ženama. ”Single is better?” – iskreno, mislim da je to fraza koju upotrebljavamo kad smo ostavljene, kad nema nikoga na vidiku a usamljene smo, ili kad nam je samo do zabava za jednu noć. No, dugoročno, sve mi se želimo jednog dana skrasiti. Ne poznajem ženu koja u životu nije htjela osjecati tu vrstu ljubavi koju ne možeš dobiti od prijatlejica ili roditelja. Druga je stvar kada se dogodi tragedija, kad ljudi ne mogu nastaviti dalje nakon smrti partnera i sl. Ali jendom u životu su voljeli, i nije njihov izbor bio nastaviti dalje sami. Sve mi želimo nekoga s kim ćemo dočekati starost. I svaka koja kaze da nije tako, je ili razočarana u ljubav i kad-tad će to netko promijeniti, ili još nije došao onaj pravi.
biti sretna, sa ili bez prstena, zar je bitno? Iznimka su one romantičarke kojima je životni cilj vjenčanje. Nekima je životni cilj uspješna karijera, nekome veliko bogatstvo. Zar treba nekoga ismijavati jer mu je cilj u životu bajkovito vjenčanje? ne
ne želim ni da se mene ismijava jer mi je karijera na prvom mjestu. Sve smo mi drugačije, i sve mi jedne drugu trebamo podržavati.
Smeta me što se mi žene nekad previše se zanesemo u našu emancipaciju, feminizam , i milijun riječi kojima mnoge ni ne znaju značenje. Žena nije manje samostalna ako teži sretnoj vezi , braku, obitelji, sa ili bez prstena. Nije manje samostalna i svoja ako želi lijepo vjenčanje.
Dosta etiketiranju i sličnim glupostima, bitno je da smo ponosne sto smo zene.
Sa ili bez muškarca – kako kome paše.
Treba znati uživati u tim single godinama, kao i onima kad se skrasimo. :kima:
pozdrav drage moje
jako ljepo rečeno, točnije napisano
Svatko ima svoje stavove i svoj način razmišljanja, ali jedno je sigurno: Single is not better! Imati pokraj sebe osobu koja te voli i cijeni, koja bi za tebe napravila sve je najbolje što se nekom u životu može dogoditi. Udati se ili ne ovisi o uvjerenjima koje osoba ima. Ali to je svakako još jedan simbol ljubavi and it’s nice! :*
vidim tu puno komentara u vezi sam xy godina ali ne namjeravam se udavat ?! ok, al sto da vas decko zaprosi ? odbile bi , ili to samo govorite jer vas nije zaprostio ?
ne mislim s ovim nekoga uvrijedit ili tako nesto, nego mi je jako puno komentara nejasno ( naravno jer , ponavljam , je preosirna tema, a i iskreno , clanak nije bas razjasnio o cemu tocno se tu govori )
Ok ti si isto zaglibila u filmovima.. Mislim da je poprilicno bezobrazno nekoga dovest pred gotov cin i predstavlja duboko nepostivanje partnera ili ogroman nedostatak komunikacije u vezi. Da te decko zaprosi bez da ga uopce zanima dal ti to zelis u ovom trenutku.. Naravno da prosidba moze bit romanticna i sve je to divno ali ne bi li bilo bolje da prije nego se nadjes u situaciji da nekog prosis znas jeli ta osoba uopce spremna na taj korak i zeli li to uopce. Smatram vrlo seksistickim to prosenje bez razgovora o tome i onda nedopustanje negativnog odgovora jer je “sramotno” i zene kojima je neugono odbit pa pristanu.. Nije li to malo zatucano? Ko zna, mozda se i ja predomislim jednog dana kad meni bude vrijeme za to. Ne zelim da mi to netko namece.
U brak ću jedino ako će to biti jedini način da budem sa osobom koju volim (pod tim mislim na osobe iz druge države i slično). U protivnom ne želim se vjenčati, isto tako ne želim djecu i oko toga neću raditi kompromise niti ću očekivati da suprotna strana radi kompromise oko takvih stvari zbog mene. Unatoč tome ne osuđujem niti imam loše mišljenje o osobama koje žele i brak a i djecu. Nažalost živim u državi gdje udane žene sa djecom imaju veću vrijednost od onih koje nisu u braku i sa djetetom.Nadam se da će se to jednog dana promjeniti.
imam 28godina,i u braku sam dvije,smatram da je zaista divno imati nekog kraj sebe,ako neko zeli biti u vezi,koja obecava.Nemam dijete,jer ga ne planiramo imati jos neko vrijeme,i smatram primitivnim ljudima koji nas pitaju ima li sta novo,idiotska sredina,koja sebi daje za pravo da tako nesto osobno pita.Takodjer podrzavam i nekog tko zeli biti sam,ne zeli dijete,svatko ima pravo na svoju srecu,ali zaista mislim da posebno u godinama,koje i te kako brzo prodju,treba promisliti,kakvima bismo se voljeli vidjeti za 10godina.
O moj Bože …. koja tema, koji tekst … koji komentari ….
Na što je ova Šminkerica spala. U zadnjih par mjeseci ste mi sve lošiji i lošiji osim jedne djevojke, Nida Naida ako se ne varam.
Ukratko, brišem site sa bookmarka.
Vremena su se definitivno promjenila i mislim da više stavrno nije čudno ako cura nema dečka ili ima,a nije udata do 30 godine i više . Ja to gledam pogotovo iz svoje perspektive, imam 26 godina, sve cure iz mojeg društva se slažu u tome da nisu spremne imati klince(25-27 godina pa tako i ja ), gotovo sve imaju dečke dugogodišnje, poneke i ne, ganjamo karijeru, zarađujemo za život i razmišljamo kako ćemo sebe izfinancirati, a kamoli još klinca . Ugl živimo sa dečkima, neke još sa starcima, neke samostalno .. Ne gledamo to kao kroz novac, ali budimo realni, današnje šanse za kupiti stan, i biti svoj na svome, jer iskreno baš i neznam koja ima želju živit doma sa starcima u 3-sobnom stanu , sa bratom, sestrom , dedom ili bakom i još dečkom i klincem, i nije baš suuupperrr. Jedna jedina cura iz ekipe ima klinku, jer eto , dogodilo im se, a udala se samo zbog lakše papirologije, iako nije ni to danas više takav problem i bauk.
…. Ali ćemu zapravo, kada nije potrebno , još, možda nikada ni ne bude…
Definitivno mislim da niti jedna od nas neće imati klince prije 30-te, ja sam sa 18 rekla , da bi ih mogla imati sa 27-28, al sada to više ne mislim, pa to je slj godine, ne osjećam se spremnom iako imam riješeno apsolutno sve, od stambenog pitanja , posla, dugogodišnjeg dečka i mogli bi ih imati bez problema..
Mi kada pričamo o svadbi , više bude u kontekstu, ajd da se oženimo da se dobro napijemo i poplešemo
Jedini ko vrši nekakav kvazi pritisak su baka i deda, ali samo zato jer bi htjeli vidjet praunuke prije odlaska sa ovoga svijeta, i jer je po njihovom već vrijeme, ali i to smo sredili, shvatili su i oni da to više nije kak je nekada bilo.
Želimo imati vezu i klince kada smo spremne na to i kada ćemo moći osigurati normalan život i materijalnu sigurnost, neki će reći ,pa kako su ljudi prije sa manje novaca uspjevali sve i othraniti klince i imati dovoljno svega. Vremena su se promjenila, nesigurna su, danas imaš, sutra nemaš, i pokušavamo sve napraviti da bude što sigurnije , možda je sebično (u nekom pogledu), ali tako je .
Ne bih rekla da je zenama uistinu potreban taj komad zlata na prstu, niti brak kao takav, ali da im je potreban muskarac u smislu zivotnog suputnika, voljene osobe, podrske – mislim da da.
No, cak i kada to izuzmemo, tuzno je gledati kako puno ljudi uletava u brak zbog pritiska drustva, okoline, godina i sl., a jos vise njih preolako zaboravlja na obecanje “u dobru i u zlu”, jer brak je nesto na cemu se treba neprekidno raditi. Bas zbog tih razloga, mislim da postoji mogucnost da se ni sama ne udam, jer brak se stvarno sveo na puku ceremoniju.
Brak je i onako samo obican papir i u danasnje vrijeme nepotrebna ustanova jer i registrirane izvanbracne zajednice nakon 3 godine veze imaju jednaka prava i obveze, kao i moguca djeca u tom slucaju
Al tek mi je 20, stignem se predomislit
Gledajući i čitajući komentare, vidjela sam, svi se obazirete na vanjštinu, prsten, sreća, izvanbračno dijete, problem ako si vjenčana, problem ako nisi, problem ako ideš na faks i imaš dijete.. Nitko nije spomenuo vjerske ciljeve? Ono što Crkva nalaže? Možda se nećete složiti, ali ako imalo imate vjere i živite po Božjim zakonima, trebali biste se obazreti i na to. Možda je glupo da ja svjedočim o ovome, većina se vjerojatno neće ni složiti. Svima nama je cilj stvoriti karijeru, imati sretan i uspješan život. Ali temelj svega jeste obitelj. Mislim da Dunja u svom članku nije mislila na nošenje prstena kao neki predmet, accesorize, nego – biti udata ili neudata (moje mišljenje). Nositi prsten može svatko, ali imati obitelj, skladnu koliko-toliko, nažalost tu sreću ne posjedujemo svi. Bog zna razloge zašto je ta cura od 30 godina neudata. I ja imam rodicu kojoj je 35, izgradila je svoju karijeru savršeno, radi posao za poželjeti, ona je svake godine na ljetovanju 2-3 tjedna, ali dečka nema, od njene udaje nema ništa. Živi s roditeljima i ona kaže da je njoj super. Moje mišljenje-đaba njoj svi ti novci, sva ta ljetovanja kad ona putuje sama, kad ona nema nekoga s kim bi pogledala zalazak sunca, ručala, kupala se na plaži. Prošle godine sam također upoznala momka čiji su roditelji razvedeni. Njemu je 15 godina, i živi s majkom. Kod oca je privremeno, kad može otac, kad može sin. Kaže da mu nikada ništa nije nedostajalo s materijalne strane, uvijek je bio i lijepo obučen i imao je i jesti i piti, ali ono što mu je falilo jest – roditeljska sklad, obiteljski odnos, na kraju krajeva – ljubav! A to je ono što je u temelju svega (vraćam se na vjerski odnos i pravila, tj. učenja). Biti ili ne biti udata/oženjen za neke možda jeste problem, ali u svakom slučaju, Bog zna razloge zašto je tako kako jeste, i što postajemo stariji, postajemo i mudriji i shvaćamo zašto je tako kako jeste. Ono što je svakako bitno, ako si u braku, sretan si tek ako voliš i voljen si, ali ako je taj brak iz interesa, što je netko tako htio i sl. od toga nema ništa, a nošenje tog prstena na ruci ne znači ništa. I moja mama uvijeek govori “Sine, završi ti fakultet, pa će onda biti vremena za sve, i za momka, i za izlaske, za sve.” A evo, i ona se udala, i vazda žali što nije završila biologiju, njen životni san, ali neka je sretna jer ima troje divne djece i sklad u obitelji. Nismo uvijek najsretniji, ali se nadograđujemo međusobno, bude i kriznih situacija, ali ne nerješivih.
Slažem se s svim prethodnim komentarima. Za neke ljude brak je a za neke nije.
Za mene osobno to je nešto posebno i sveto. Obvezuješ se nekome na ljubav, odanost.
To jest samo papir ili prsten. Ali ako se svađaš s dečkom reći ćeš mnogo toga, ali kad se svađaš s zaručnikom/mužem razmisliti ćeš. Ono to je tvoja ljubav, osoba za zauvijek. Nećeš je tek tako iznevjeriti. I puno je lakše otići ako je samo veza. Brak zahtjeva mnogo toga da se raskine i više ćeš se potruditi da to održiš.
I ne smatram žene koje žele brak glupima. Ja imam samo 20 godina, već dvije godine živim s dečkom i obožavam ga, predivno nam je i samo u vezi. Ali jedva čekam vjenčanje, Jedva čekam da to bude i zakonski, da dijelimo prezime. Da budemo i službeno obitelj.
A to što mi je to prioritet, ne znači da nemam svoj život. Imam mnoštvo prijatelja, izlazim, izvrstan sam student.
Brak je nešto predivno s pravom osobom.