Baš zato što sam većinu svoje trudnoće bila preplavljena negativnim iskustvima drugih žena, uvjerenjima da je porod nešto grozno, zastrašivanjem koliko će mi se tijelo promijeniti u trudnoći i kakve ću sve strahove proživjeti, danas sam zahvalna što imam priliku ispričati svoju priču i reći svakoj ženi, budućoj majci: „Ti to možeš!“. U nastavku vam donosim priču o mojoj trudnoći i porodu!

Da biste dobile potpuni dojam priče koju ću vam ispričati, moram se vratiti 9 mjeseci unatrag. Bio je to mjesec uoči našeg vjenčanja, kada smo suprug i ja odlučili da u budućnosti želimo djecu. S obzirom na to da smo u današnje vrijeme okruženi s negativnim iskustvima vezanih uz pitanje kako ostati u drugom stanju te sam bila u doticaju sa ženama koje su se zaista napatile da bi ostale trudne, suprug i ja smo odlučili „ne raditi“ bebu, već se prepustiti Bogu i čekati pravi trenutak, pa bio on za mjesec dana, 7 godina ili nikada. Tako opušteni dočekali smo i dan nakon naše svadbe, kada smo saznali da nam stiže Jakov. U tom trenutku sam shvatila da sve dođe u pravo vrijeme i moja vjera postala je još snažnija. Znala sam da me čeka najljepših 9 mjeseci u životu.

Trudnoća je daleko najljepše iskustvo koje sam doživjela u svojih 29 godina. To ne vrijedi samo za mene kao majku, već i za mog supruga. Jedna posebna vrsta povezanosti i ljubavi. Iako sam imala i teških trenutka, mislim da se svatko tko je ikada nosio bebicu u sebi, može složiti da je lijepo bez obzira na sve. Naravno, tu su jutarnje mučnine, bolovi u nogama, oticanje ruku, u nekoliko navrata sam imala bubrežni napadaj, sve to stoji – ali ljepota svega nadmašuje loše. Beba je ono što me je svakodnevno navelo da gledam i razmišljam pozitivno. U ni jednom trenutku nisam izgubila pozitivni stav, čak ni kada sam u par navrata zbog bubrežnog kamenca završila u bolnici, uvijek sam imala na umu svog Jakova. Govorila sam si da bi moja beba htjela vidjeti svoju mamu snažnu i pozitivnu i nisam htjela da moj Jakov osjeća bilo kakvu negativnu energiju. Često sam razgovarala s njim u sebi i milovala trbuh rukom kako bih uvjerila i sebe i njega da će mama biti u redu i da ćemo zajedno proći kroz ovo. Mislim da je strašno slušati žene kako je trudnoća teška. Stvaramo život u sebi i nitko nije rekao da će to biti jednostavno. Naravno da nam se život promijeni, ali nije li to ono čime težimo? Kada su mi tijekom trudnoće govorili :“Vidjet ćeš ti ovo, vidjet ćeš ono…“, kao da najavljuju 3. Svjetski rat, pomislila sam : Bože, jedva čekam srušiti ove predrasude vezane uz trudnoću i porod, jedva čekam glasno reći, svojim djelom pokazati da je trudnoća daleko najljepše iskustvo a porod ni blizu svim strahovima kojima su me punili.

Svakako postoje komplikacije i bolesti, ali kada govorimo o zdravoj trudnoći, kakvih ima jako puno, žene vrlo često umjesto uživanja preplavi strah. Reći ću vam iskreno, niti u jednom trenutku se nisam bojala. Vjerovala sam da je moje tijelo savršeno napravljeno za to iskustvo i da sve što u trudnoći trebam je uživati, svojoj bebici priuštiti da pliva u hormonima sreće. Strah koji žene doživljavaju tijekom trudnoće tjera ih da više ne vjeruju svojim tijelima, a zatim uzrokuje da njihova tijela postanu napeta upravo onda kada moraju biti najviše opuštena. Ta napetost, među mnogim drugim čimbenicima, blokira njihovim tijelima da izvode normalnu fiziološku funkciju. Rezultat je upravo ono čega su se najviše bojale – neugodna iskustva u trudnoći, dugo, bolno rađanje ili nepotrebna medicinska intervencija i na kraju krajeva postporođajna depresija.

Kako sam izbjegla strah?

Vjera. Ako imate vjeru onda znate da će sve proći uredu i nisu vam potrebni nikakvi testovi da to potvrde. Ja sam znala da je moj Jakov zdrava beba i nisam se podvrgnula nikakvim dodatnim pretragama. Zašto čekati rezultate i strahovati? U svakom slučaju, Bog mi je podario dijete koje ću roditi, bez obzira na sve. Također sam se informirala isključivo kod ginekologa. Izbjegavala sam užasne priče „Pazi ovo, ne smiješ ono…“ , jer mi smo žene svaka za sebe i različite smo prije trudnoće pa i tijekom. Zatim sam ignorirala ljude koji su dijelili svoja negativna iskustva jer mi sigurno takva ne pomažu. Samo pozitivne vibracije su dopirale do mene i naravno na kraju neizostavna meditacija. Meditirala sam gotovo svaki dan, zamišljala kako će moj Jakov izgledati, kako ću se osjećati kada bude u mojim rukama. Zavoljela sam svaki trenutak s Jakovom u trbici i samu sebe uvjerila da mi sve možemo i da nam ništa nije teško. Tako je i bilo. Za vrijeme trudnoće sam rješavala ispite na faksu, pripremala diplomski, diplomirala, upisala još dvije godine studija, redovito šminkala svaki vikend, čak sam par dana prije poroda davala besplatni tečaj šminkanja. Uza sve to imali smo radove na našoj sadašnjoj kući i sve vezano uz preseljenje. Ako me pratite na Instagramu, onda već znate da smo Jakov i ja zajedno krečili, žbukali, gletali… svašta nešto smo radili. I ne, naravno da nisam dovodila u opasnost svog sina. Bila sam oprezna sa svime što sam radila. Osjećala sam se poletno i odlično, nisam vidjela razloga zašto bih mirovala i ljenčarila. Sve smo mi žene različite i različito podnosimo napore, samo slušajte svoje tijelo, naučite se opustiti i ono će vam reći kada da odmorite.

Ne znam je li pojedini ljudi žele da se žene boje poroda, je li postalo sasvim normalno očekivati da budemo uplašene ili što? Zanimljivo je da sam pozitivne poruke i ohrabrenja na Instagramu/Facebook-u uvijek dobivala u inbox, dok su žene s lošim iskustvima uvijek imale potrebu pisati javno i pokopati moj pozitivan stav. Ja ih u potpunosti razumijem, jer svjedoče svom iskustvu, svojim negativnim emocijama i vjerojatno im je teško povjerovati kako nekome trudnoća zaista može biti blaženo stanje, a porod najveći blagoslov života. Moja želja je da svaka trudnica uživa 9 mjeseci kao što sam uživala ja! Nemojte propustiti to blaženo stanje, imajte vjeru, pobijedite strah jer strah nisu ništa više već vaše misli koje hvala Bogu možete kontrolirati, samo trebate naučiti kako. Postoji mnoštvo tehnika na koji način to postići, čitajte, obrazujte se, istražujte, idite na seminare, radite na sebi!!

Kako porod može biti lijep?

Nakon što sam na petak 25.01. u jutarnjim satima završila u bolnici jer mi je počela curiti plodna voda , majka je zvala sto puta tijekom dana, muž je slao poruke svake minute: „ I?? Kad ćeš roditi?“, svi su bili zabrinuti i nestrpljivi. Svi osim mene. Ja sam znala da je moje tijelo savršeno dizajnirano i zdravo. Vjerovala sam da će se sve dogoditi u pravom trenutku i na pravi način. Tako je i bilo. Tijekom noći sam dobila trudove koje sam prolazila kroz meditaciju. Razmišljala sam samo o Jakovu i tome kako ga držim u naručju, o mužu koji me gleda presretnim i ponosnim pogledom. I eto, oko 6 sati ujutro sam se javila sestri, nakon čega su me pripremili za porod, pozvali mog supruga i stigao nam je Jakov. Baš onako kako sa zamišljala. Neću vam lagati i reći da nije boljelo, ali bol nije neizdrživa. Hvala Bogu, između truda imate vremena da duboko udahnete i motivirate same sebe za sljedeći korak. Ja sam imala sreću jer je uz mene bio suprug na kojeg sam izrazito ponosna. On je tijekom poroda stajao uza mene, držeći me ruku i glavu. Davao mi je snagu za tiskanje kada mi je bilo najpotrebnije i ono najbitnije, imala sam predivnu babicu. Sjećam se da joj je ime Katarina. Predraga, plava ženskica, umirujućeg glasa koju ću pamtiti čitav život i koja je srušila još jednu predrasudu kojom su me strašili „ Osoblje u bolnicama je grozno“. NE! Osoblje u Općoj bolnici Karlovac je divno, ja sam se osjećala kao da sam u hotelu!

Zdravo, Jakove!

Nakon trudova i bolova, došao je onaj neprocjenjivi trenutak, onaj vrijedan trpljenja još milijun puta veće boli. Suprug i ja smo napokon upoznali naše malo djetešce. Bespomoćno biće, koje potpuno ovisi o meni nalazilo se na mojim prsima i u tom trenutku sam imala osjećaj zahvalnosti kao nikada do tada. Sjećam se da sam milijun puta ponovila: „Hvala ti Bože“. U tom trenutku sam sama sebi obećala kako mi ništa neće biti teško za to malo biće, bit ću najbolja verzija sebe, dat ću zadnji atom snage da moj sin bude ponosan na mene. I s tim stavom sam krenula odmah, isti dan. Ustala sam iz kreveta čim su me prebacili na odjel, svako jutro bih se rano budila te odvojila 15ak minuta za sebe; tuš, higijenu, nabacila malo šminke kako bih prikrila neprospavanu noć! I ne znam jel’ u podsvijesti, ali tih par minuta ujutro me toliko motivira za ostatak dana da sam imala osjećaj kao da nisam upravo rodila. Možda je tajna u par kapi eteričnog ulja naranče koje volim dodati u gel za tuširanje, a istraživanja pokazuju da ulje naranče podiže raspoloženje i zahvaljujući tome idealno je za početak dana u pozitivnom duhu.

I za kraj, znam da će biti mnogo kritika o ovom mom mišljenju i to je OK, ipak to je upravo ono što jest – mišljenje. Međutim, baš kao što će biti oštrih kritika, tako se možda nađe i koja pohvala žena koje ću nadam se malo motivirati i ohrabriti. Jer mi žene smo doista superheroji. Mi doista možemo sve što si zamislimo. Ne znam kako nam to uspijeva, ni kako to radimo ali od početka stvaranja novog života u našemu tijelu, mi čuvamo naše bebe, borimo se za njih i to je ono što trudnoću čini tako lijepim iskustvom a porod vrijednim svake boli. I zaista svakoj od vas koja ovo čita želim trudnoću kakvu sam i sama imala!