U drugom dijelu srpnja nisam vam napisala nijedan članak. Ali časna riječ, imam opravdanje! Naime, Erasmus + program nenadano me odveo na jug Italije, moje terre magice i tako me odvukao od svake veze sa stvarnošću. Naime, od 14. do 26. srpnja bila sam u Albanelli, radeći na projektu Je suis Charlie? Nous sommes UE. U nastavku članka pričat ću vam o putovanju, smještaju, cijenama i zabavi. Da, znam ja da ovo nije klasična šminkerska tema, ali doista imam potrebu podijeliti s vama ovaj maleni putopis. Ako vas zanima, nastavite čitati…

Da vam opišem uvjete ovog putovanja, moram se vratiti malo unatrag. Naime, imam oko 6 godina volonterskog staža po raznim udrugama i mjestima za mlade, a posljednja volonterska stanica je Klub mladih Split. Osim što od njih i s njima mnogo učim te stječem razna iskustva, ponudili su mi da idem s njima u Italiju i radim na projektu Je suis Charlie? Nous sommes UE. Projekt se održavao u Albanelli, malenom mjestašcu nedaleko od Napulja. Iskreno, pristala sam bez puno ispitivanja. Nikad prije nisam vidjela jug Italije i odlučila sam ispuniti taj san. Nije me previše smetalo raditi na projektu, ako radim u Italiji. Dakle, dobra odluka. Užicala sam rodbinu nešto novca, većinu sam uzela od stipendije, a najveći dio troškova (sve osim džeparca i jednog dijela prijevoza) pokrivao je sam projekt. I tako sam rezervirala kartu do Napulja i krenula sam ostalih 5 članova hrvatskog tima.

Putovali smo kompanijom Easy Jet, a cijena povratne karte do Napulja bila je 115 eura (s tim da su ostali članovi ekipe rezervirali ranije pa je cijena za njih bila 80 eura). Odlučila sam nositi samo ručnu prtljagu, što podrazumijeva kufer dimenzija 56x45x25 cm. Iako sam se kajala zbog te odluke i žalila što nisam nadoplatila još koji eurić i ponijela u Italiju sve što želim, na kraju je sve bilo u redu. Ponijela sam sve što sam trebala. Naravno, morala sam paziti da mi tekućine budu smještene u ona putna pakiranja manja od 1 dl i zatvorena u posebne vrećice. Ako želite znati više o pakiranju kozmetike za unošenje u avion, napišite u komentarima. Što se samog putovanja tiče, let je trajao 50 minuta, a osoblje je ugodno, precizno u uputama i prilično nenametljivo.

Nakon što smo sletjeli u Napulju, morali smo hvatati autobus koji bi nas vozio do željezničke stanice,  a potom vlak koji bi nas vozio do Albanelle. Snašli smo se i sve smo uhvatili, ali put od cca. 200 metara između autobusne i željezničke stanice, ravno kroz napuljsku crnačku četvrt, bio je malo strašan. Barem za nas koji smo se naslušali priča o napuljskoj mafiji. Ne, nije nam se dogodilo ništa loše, ali bilo je mnogo crnaca koji su prodavali stvari sumnjiva podrijetla, svađali se i vikali pa nas je malčice uhvatila paranoja. S druge strane, bolje iskustvo u Napulju je bio zadnji dan koji smo proveli tamo čekajući let. Odsjeli smo u samom centru, u hotelu Europeo gdje smo naišli na susretljive ljude, slikovit prostor i vrhunsku uslugu. Osim toga, antikvarijati su im jako jeftini pa sam kupila nekoliko knjiga za svega 3 eura po komadu.

Na slici iznad možete vidjeti premorenu mene na putu prema vlaku. Naposljetku, u Albanellu smo stigli oko 20 sati. Tamo su nas dočekali svi ostali sudionici projekta – talijanska, irska, albanska i austrijska grupa. Upoznali smo se uz laganu večericu u hotelu. Hotel u kojem smo odsjeli zove se Paradiso. I doista nam je bio mali raj. Riječ je o malom, obiteljskom hotelu na brdu iznad Albanelle. Iako je samo desetak minuta hoda udaljen od centra, oko Paradisa vlada tako nepomućen mir i spokoj. Osoblje je bilo tako prijateljski raspoloženo da sam neke od njih grlila na dan polaska. I imaju najfiniji produženi espresso koji sam ikad probala, a košta samo 70 centi!

Idući dan smo krenuli s radom na projektu. To je prvo podrazumijevalo odrađivanje konferencije za medije i susret s načelnikom mjesta. Naravno, i ja sam morala govoriti pred kamerama. Uhvatila me strašna trema i usred ukočenog pričanja talijanskog smjestila sam nekoliko engleskih rečenica.

Sama Albanella je jako mala i ima tek 3 trgovine hranom i nekoliko trafika. Tu se nije dalo čak ni potrošiti mnogo. Toplo preporučam da probate pivo Ceres. Tamo sam ga otkrila i jedno je od rijetkih koji su mi super okusa. Čips Pringles im košta oko 1, 50 eura, što je mnogo jeftinije nego kod nas. To sam odmah primjetila pa sam odlučila napraviti zalihu. Međutim, svi Kinder proizvodi su barem dvostruko skuplji nego kod nas. Kinder Pinguin košta oko 2 eura. Cijena kave je oko 1, 5 eura, što je slično. Sve u svemu, konkretno u Albanelli se živi više-manje kao kod nas. Proizvodi se sir i maslinovo ulje. Ljudi u poljima rade od ranog jutra. U većim mjestima i u turističkim mjestima je to već druga pjesma, naravno.

Iduće dane proveli smo neumorno radeći na projektu i veliki dio dana provodili  u hotelu. Večeri su nam uveseljavale nacionalne večeri. Svaka nacionalna grupa morala je osmisliti svoju večer, što bolje prezentirali svoju hranu, običaje i kulturu. Tako to inače biva na Erasmus programima, kažu. Irska grupa častila nas je pivom, pričala o svetom Patriku, albanska grupa prikazala nam je nekoliko videa s ljepotama Tirane i ostatka zemlje te nas počastila tradicionalnim Lokumom, austrijska grupa učila nas je valcer i oduševila čokoladama, a domaćini su nam plesali, svirali i častili nas Limoncellom. Mi smo se odlučili častiti ekipu Cedevitom, Bajaderama i pršutom te rakijom koju smo kupili u Splitu na aerodromu te ju tako bez problema nosili u avion. Puštali smo im malo domaće glazbe te smo im otplesali stari splitski ples (čije smo korake naučili nekoliko sati prije performansa ). Kažu da im je bilo super. Što se kaže – siti, pijani.

Najljepša sjećanja iz Italije su ona na dan u Pompejima. Pompeji je zapravo grad prema kojem vulkan Vezuv nije imao milosti. U erupciji 79. godine po Kristu grad je ostao upotpunosti zatrpan, zajedno sa nekoliko tisuća ljudi i bogatim kulturnim nasljeđem. U 17. i 18. stoljeću dogodilo se veličanstveno otkriće grada i otada arheološka iskapanja tamo nisu prestala. Još uvijek arheolozi imaju pune ruke posla, a ono što je već pronađeno me ostavilo bez daha. Toliko povijesti na jednom mjestu. Doslovno se može vidjeti i nanjušiti život starog Rima. Ipak, bilo je pomalo tužno jer su prva stvar koji smo vidjeli bila trupla ljudi očuvana kalcifikacijom (mislim da se tako zove proces, ispravite me ).

Na slikama ispod nalazim se na forumu koji je jako dobro očuvan. Na prvoj slici vidite Jupiterov hram i vulkan Vezuv u pozadini, a na drugoj presretnu mene pokraj stupova na forumu. Moram napomenuti da su Pompeji ogromni, puno veći nego što sam mogla zamisliti. Da se temeljito prehodaju potrebno je cca. 5 sati pa mi ne zamjerite što sam na slikama cijela masna i razbarušena. Bilo je 38 stupnjeva, a ja, pametnica, bez boce za vodu.

Na slici ispod nalazim se u termama koje su savršeno očuvane. Doživite moje isprljane Birkenstocksice. Naime, ako ikada krenete tamo, obujte najstarije i najudobnije cipele koje imate. Vulkanski pijesak ih zauvijek obilježi!

Posljednja slika koju vam stavljam predstavlja most koji se prvi otkrio. Kopao se neki kanal i čovjek je slučajno otkrio Pompeje. Pouka: pazite što kopate, nikad se ne zna.

Sad bez šale, Pompeji su mi bili najljepše i najpoučnije iskustvo. Karta za studente košta 13 eura, ali doista vrijedi dati te novce. Imate moje tople preporuke, ako vas put ikada nanese u blizinu.

Još jedna divna stvar koji sam posjetila su bili hramovi u Paestumu. Oni su ostaci grčkog razdoblja, što se da vidjeti po dorskim stupovima posvuda. Na prostoru dosta sličnom našoj Saloni kriju se tri hrama u čast Posejdona, Here i Atene. Koliko su lijepi ni zamisliti nisam mogla!

S obzirom da ovaj post postaje ogledalo moje fanatične ljubavi prema svemu talijanskom, definitivno vas ne želim umoriti. Prestat ću ovdje. Opisala sam vam ukratko, najvažnije. Da napišem sve lijepe stvari, trebalo bi mi barem 4 posta. Rad na projektu, svi ljudi koje sam susrela tamo, toliko su mi se omilili da bih sutra krenula natrag. A vi, ne budite kao ja. Nije jug Italije tako loš kao što kažu. Mene je ostavio bez daha, a vidjela sam samo maleni, maleni dio.

Jeste li ikad posjetili neka od ovih mjesta? Želite li? Gdje ste vi bili ovo ljeto?