Kako napisati beauty post bez ijedne fotografije? Bez propisnog swatcha, recenzije, minimalistički uređene scenografije ili temeljito osmišljene pozadine, uz koju će savršeno pristajati boja kutijice proizvoda koji nam je pomogao da se osjećamo bolje?

Primaran poticaj mojem sudjelovanju na Šminkerici bio je i još uvijek jest moj snažno izražen nagon za pisanjem. Da, ja sam ta koja je voljela pisati zadaćnice na dvostrukom satu hrvatskog jezika u srednjoj školi. Otkad znam za sebe, pisala sam dugo, puno, uz poseban žar i bez neke specijalne inspiracije. Izraziti se pisanjem puno mi je lakše od usmenog kontakta. Drugim riječima, nemojte me zvati, pošaljite mi SMS i uvijek ću odgovoriti. Dogovori, „volim te“, rasprave, razmišljanja, prepirke, sve je lakše kad izađe iz olovke ili tipkovnice, riječi same teku i nema zastoja.

Prvi su pokušaji krenuli s poezijom te i dan danas ponekad osjetim nelagodu čitajući svoje prve pjesme koje čekaju neka sretnija (ili tužnija!) vremena za objavljivanje. Analize književnih djela, refleksivna proza, sve stoji pospremljeno u ladicama i čeka digitalni unos, odnosno prelazak na moderniju razinu. Kako napredujemo u obrazovanju, ponekad se susrećemo s jedinstvenim problemom: sve manje vremena možemo odvojiti za čitanje dobre knjige ili pisanje eseja, pogotovo uz ogromnu količinu stručne literature. Količinom literature koju smo obvezni proučavati, želja se za literarnim izražavanjem zna umoriti i čekati sretnija vremena.

Tražeći medij i način kako se literarno izraziti, novi mi je vidik postao jasniji pojavom stranih beauty portala. Počela sam pisati za jedan, umorila se, prestala, otvorila nakon par godina svoj blog te tražila mogućnost daljnjeg napretka i izazova. Vidjela sam da Šminkerica traži autoricu iznad tridesete, no nije li Šminkerica već puna autorica? Imam li želje uopće ponovno pisati i kako ću se uklopiti, pogotovo stoga što njegujem mogućnost slobode izražavanja? Zakoračila sam u taj izazov na nagovor prijateljice, koja mi je poslala link na oglas i za koji će mjesec biti već godina dana od moje prve objave. Pišem o onome što znam, bez ikakve cenzure i nema boljeg osjećaja doli nakon stresnog dana na poslu sjesti kod kuće za laptop i pisati. Pisati o opuštajućim beauty temama na moj način, bez ograničenja. Nekog će opustiti šetnja sa psom, dobra večera ili čaša vina, mene opušta pisanje i isprobavanje kozmetičkih noviteta, na koje sam, nasreću ili vjerojatnije nažalost, dosad potrošila cijelo malo bogatstvo (hvala mama što si me morala uvesti u taj svijet!   ).

Na nedavno provedenom sam odmoru čitala omiljenu mi literaturu, odnosno svaki časopis o modi ili ljepoti na hrvatskom ili engleskom jeziku do kojeg sam mogla doći. Priznajem, časopisi na plaži umjesto knjige. Nisam mogla izbjeći i kritičnim okom primijetiti da većina članaka nema uvod, obrazloženje i zaključak, dijelove koji su od izuzetnog značaja jer bez njih čitatelj ne može pravilno pohvatati konce i poantu autora. Svako takvo zapažanje dragocjeno mi je i gutam sva web i tiskana izdanja te skupljam dojmove i inspiraciju za buduće članke. Pisanje je izazov, zahtijeva vrijeme, koncentraciju i određenu dozu sposobnosti. Roditelji su me od malih nogu učili da bez truda nema nagrade. Lako stečena nagrada ne zna se cijeniti i nije nam izazov. Moja je nagrada za svaki članak čitanost, broj komentara i naravno, pokoji proizvod dobiven na recenziju. Ponekad razmišljam kako bi moj život izgledao da živim poput strane blogerice, kojoj je pisanje život. Uz veliku obavezu, dolazi i nagrada te su velikom broju europskih i američkih blogerica njihovo pisanje, odnosno nagrade koje dolaze od pisanja, jedini izvor zarade. I to je u redu. Ono što volim čitati, spremna sam platiti, odnosno ono što vidim da je reklama, ne moram uvažiti. Sama ocijenim što me zanima i svjesna sam da ta reklama plaća ono što volim čitati.

Nove se generacije ne treba učiti da cijene slavne ličnosti već da cijene rad, u bilo kojem obliku. Kroz rad i trud obogaćujemo sebe. Koliko god nam se tuđi rad činio nepotrebnim i minornim, nismo zaduženi glumiti tužitelja, porotu i suca, već pomak u društvu moramo shvatiti kao mogućnost da sve možemo, nemamo granica u ostvarenju pozitivnog.

Gutajući strane beauty portale, uvijek osjetim optimizam i pozitivan elan čitajući komentare žena ponosnih na uspjehe drugih, bila to suradnja s drugom blogericom, portalom ili modnom i kozmetičkom markom. Uspjehe drugih moramo promatrati kao vlastite, kao poticaj našem napretku i inspiraciju za neke nove pobjede. To vrijedi od profesora, liječnika, radnika, pa sve do bezazlene autorice na beauty portalu koja piše o novoj kremici ili puderu. Ta je autorica nakon posla i/ili fakulteta došla svojoj kući i navečer sjela napisati tekst, uz ponekad gladnog muža ili dečka kojeg je ostavila bez večere, a sve da bismo mi mogli pročitati nešto opuštajuće. Ima li lijepe kutijice bez lijepog sadržaja i obrnuto? Želimo li ponekad samo se opustiti, gledati neobavezan YouTube video tutorial, a ponekad sudjelovati u raspravi o utjecaju politike Sjedinjenih država na Eurozonu? Postoji vrijeme i mjesto za svaku od želja, a beauty portali ispunjavaju one koje nas odvuku od svakodnevnih problema i briga.

Sjetim se uvijek savjeta pokojne bake, kad mi nešto ne bi pasalo ili kad bi me netko povrijedio, rekla bi mi: „Pusti milo, samo okreni glavu.“ Zato, samo ponekad, ljepše je okrenuti glavu ili kliknuti neku drugu web stranicu nego bezrazložno kritizirati, ljepše govori o nama i čini nas damama i gospodom, a ne ljutim Internet osobnostima bez sadržaja. Čini nas velikim čovjekom viših usmjerenja i plemenitih ciljeva, neopterećenim banalnostima i sitničavosti većine. Stoga, ovaj članak neću komentirati. Obećanje sam održala, beauty članak moguć je i bez fotografija, recenzije, swatcha i scenografije. Puse svima i do sljedećih, odmornih komentara, pišemo se!