Kada pogledam unazad i prisjetim se svojih početaka sa “uljepšavanjem”, ne mogu a da se slatko ne nasmijem. Kada sam polazila šesti razred osnovne škole, toliko su me nervirale moje crne, čupave obrve da sam ih poputno obrijala, na zaprepaštenje svih. 
Mama je uzela stvar u svoje ruke, proglasila to pubertetskom nesmotrenošću i nacrtala mi nove, čisto da ne bih okolo hodala kao klaun.
Zatim me počela interesirati njena maskara. Jedne noći su ona i tata otišli u goste, a ja sam to iskoristila i dočepala se njene maskare. Ne sjećam se na što je to ličilo, ali se sjećam zvona na vratima i mog zaključavanja u kupaonicu, u želji da što prije skinem maskaru sa očiju. No, ono što nisam znala jest činjenica da je maskara bila vodootporna. Teška srca i sa crnim kolutovima ispod očiju morala sam izaći pred roditelje. Tada je mama valjda shvatila da mi nema spasa te mi kupila šminku, a ja sam počela sa eksperimentiranjem. Ljubičasta sjenila, plave maskare, šljokice… Da, bilo je dana kada sam sve ovo odjednom imala na sebi. U srednjoj školi sam počela nanositi puder, po uzoru na druge djevojke. I to ne samo puder, prvo je išla podloga, zatim tekući puder, puder u kamenu, rumenilo… Iako, naravno, nije ni bilo potrebe za tim. Tek pred kraj srednje škole mogu reći da sam postala više vjerna sebi. Kada sam planirala što obući za maturalnu večer i kako se našminkati, u glavi mi je misao vodilja bila da se ne sramim sebe kada se pogledam na tim slikama za desetak godina. Odluka je bila jako dobra, malo pudera, tuša, umjetne trepavice i sjajila za usne – i bila sam prirodnija nego kroz cijelu srednju školu.
Ovo sve sam napisala kako biste i vi shvatile da je svaka od nas imala slične periode i razloge zašto smo se uopće i krenule šminkati. Postoje faze poput: eksperimentiranja, privlačenja pažnje dečkiju, da ne bismo bile drugačije od ostalih djevojaka… No, sada mogu slobodno reći da su to sve znakovi nesigurnosti. Nažalost, većina djevojaka ne prihvaća sebe takvu kakva jest, sa sitnim očima, krupnim čelom, velikim usnama… Zato šminkom pokušava prepraviti te “nedostatke” što je pogrešno. Šminka zapravo ističe ono najbolje, najljepše na nama, ali s ciljem da i dalje ostanemo prirodne, lijepe, svoje. A vjerujte, biti svojom, u vrijeme kada je u modi umjetni ten, iskvarcana koža i Photoshop, je luksuz. Šminkom prekrivamo loše raspoloženje, posljedice prethodne noći, loš dan, što je i u redu, no vjerujte, nema te šminke koja može prekriti loš karakter ili ponašanje. I sama se divim djevojkama i svojim prijateljicama koje gradom hodaju bez šminke i bez imalo kompleksa. To su djevojke koje prihvaćaju sebe kakve jesu i znaju da se njihova stvarna ljepota krije unutra. I zaista i jest tako: često puta nas neka osoba ne očara izgledom, ali ima “ono nešto”, riječima neobjašnjivo i time nas “kupi” za cijeli život. Moramo i same priznati da ne volimo roditelje, prijatelje ili dečka samo zato jer su zgodni i slično. To nas može zavesti na kraći period, ali na duže vrijeme nas zanima karakter, isti ili potpuno različiti interesi, nešto što će nas zauvijek povezati s tim ljudima.
Upravo sam pregledala ankete s Interneta koje pokazuju da većina žena u Velikoj Britaniji ne bi izašla iz kuće bez šminke, a svaka šesta žena ne bi ni otvorila vrata nenašminkana. Za nepovjerovati! Sve to i ne čudi s obzirom u kakvom vremenu živimo, no mislim da svaka od nas mora imati toliko samopuzdanja da može izaći van bez šminke i opet biti svoja!
Prihvatiti sebe takve kakve jesmo – jedan je od najtežih zadataka. Lakše prihvaćamo druge ljude i odlučimo se ne mijenjati ih, nego zato mijenjamo sebe, što je žalosno. Šminka nije štit, ne smije biti ni maska, a ponajmanje nam pružati osjećaj lažne sigurnosti. Ja barem jedan dan tjedno odvojim za “dan bez šminke” i to je obično nedjelja, naravno. Ne samo da taj dan nema šminke, već sam obično i u trenirci i ne može me nitko natjerati da stavim nešto na lice. Manje šminke, a više pogleda u osobnost ljudi! Neka svakoj od nas zadatak bude prihvatiti sebe ovakve kakve jesmo (da, baš ovakve :)), jer da smo drugačije, to ne bismo bile mi, zar ne? Neka nam šminka služi samo da istaknemo ono najljepše na nama.
Tako da je odgovor na pitanje – Kada je pravo vrijeme za šminkanje? Onda kada shvatimo da nam šminka i nije toliko potrebna.
Autorica članka: Ines Sandžaktarević, Sarajevo (BIH)
Like,like,like!Sve točno od riječi :*
super tekst i vrlo istinit…
Drago mi je da jos neko (osim mene) ima ovakvo misljenje, i da ima onih kojima nije neprihvatljivo prosetati gradom bez sminke. :kima:
Bas si lijepo ovo napisala :-)
Super članak,slažem se sa curama sve je istina.Ali nažalost i ja spadam u grupu nesigurnih cura koje ne mogu izać u prodavnicu makar bez pudera.Al to je sve zbog mojih kompleksa koji me prate cijeli život i teško se sa njima pomirititi,neznam hoću li ikad moći sebe prihvatiti kakva jesam,jer teško je ostati pribran i kulirati kad ti netko ukazuej na tvoje mane.Nadam se da će doći dan kad me neće biti briga ni za šta.
Šteta što spadaš u tu kategoriju žena koje niti u trgovinu ne idu bez pudera. Ja sam sigurna da si lijepa cura.
Super članak
Ja iskreno na sebi ne vidim razlog zašto bih nosila puder. Nosim malo maskare (samo ponekad jer je mrzim skidati), rumenilo i sjajilo! Kao i svaka druga tinejđerica imam hrpu šminke ali za šta? Za zezanje i uljepšavanje pred ogledalom, doma u kasne sate s frendicama! <3
super si ovo napisala.
znam puno cura koje ne mogu izaci van bez podebljanih obrva i maskare i pudera.
cak i neke bakice ne idu raditi u vrt bez sminke. hahahha xD
Cure, hvala puno na komentarima i drago mi je da vam se dopada
Kao prvo, odlično napisan tekst
Imam 17 godina i u školi uvijek na licu imam puder, malo rumenila i maskare. Već godinu dana nisam u školu otišla bez pudera. Znam, žalosno je. Htjela bih ići potpuno nenašminkana ali kad vidim hrpu prištića, ožiljaka i mrlji jednostavno ne mogu. To me užasno sputava i nadam se da ću jednoga dana moći ponosno šetati gradom bez trunke šminke. Zavidim svakoj curi koja to može!
Meni je samo zao kad vidim neku devojku koja je lepsa bez sminke, a sebe samo pokusava naciniti starijom :/
Slažem se, poznajem hrpu cura koje su tako lijepe bez šminke, imaju savršeno čisto lice i stave gomilu (najčešće pretamnog) pudera da bi izgledale “ljepše”. Užas!
e no…pa ako i imas pristic/dva stavis korektor na kriticna mjesta i to je to…zasto cijelu fasadu pudera na lice?
stoput mi je ljepse vidjeti neku prirodniju djevojku nego neku s fejk tenom,umjetnu plavusu,s ogromnim umjetnim noktima,umjetnim trepavicama i ekstenzijama (mislim na sve u jednom :P)
Super članak, teba ga pokaziti mnogim mladim curama, ali i starijim
Odlican clanak, ali za mene postoje dani kad vani mogu izaci bez kapi sminke, a postoje i oni kad nema sanse da bi izala bez sminke. Kod mene je sve stvar raspolozenja
Ja sam u srednjoj školi pa mi šminka ni ne treba previše, nemam neku potrebu, a i koža mi je dosta osjetljiva. Stvarno mi je ljepše pogledati nenašminkanu djevojku nego loše našminkanu
Izvrstan članak! Za svaku pohvalu! Kraj je fantastičan i tako istinit!
Odlično napisano. Ja sam već kroz 3. srednje prestala sa svakodnevnim šminkanjem, a sad se šminkam kad mi se šminka. Ponekad ću se probuditi ranije, provesti 45 minuta pred ogledalom i potpuno se našminkati, ponekad (češće) ću izaći samo sa kremom i Melemom na licu. Bilo bi super imati savršenu kožu i bez pudera, crne, duge i guste trepavice i prirodno crvene usne, ali ne osjećam se loše jer mi se vide neke mane na licu. Puno se lošije osjećam pod slojem pudera koji mi se ne nosi nego golog lica.
ja sam se pocela sminkat u 8. razredu i isto kao sto si rekla uvijek neku ludu boju stavim na kapke ali tad mi je to bilo fora,roza majica i udarno rozi kapci
i dan danas kombiniram s odjecom sjenilo ali ili dodam jos neku boju ili stavim nesto blaze 
sjecam se,tad sam imala neku malu paleticu sjenila (za curice) narucia si prvu maskaru iz Oriflame-a i neko sjajilo s kuglicom s mirisom banane 
to je bila sva moja sminka i to naravno stavljalo se da se ne primjeti a sjenilo se malo i pobrise do skole,kod kuce sam se “cvackala” iz dosade da sam od sjenila dobijala konjuktivitis jer sam stalno neto isprobavala i skidala,to su valjda te godine 
u srednjoj sam vec pocela i puder,rumenilo,zapravo kad sam vec pocela intenzivnije izlazit onda sam sve polako isprobavala i svidjelo mi se kako izgledam 
danas kad imam 22 i obozavam sminku,nisam svaki dan nasminkana,samo ako su bas neki dogadjaji ili izlazak subotom inace ovako ne,stace mi full make up do trgovine,kafica, ili za izac na ulicu?? to je pretjerivanje,volim make up i stavim ponekad malo ali si za izlaske dam oduska,kad cu se sminkat ako sad necu?danas ljudi vecino misle ako se volis jace nasminkat rugoba si,prirodna ljepota i te gluposti…ako volite make up sminkajte se,super je kad ti neko kaze da si se lijepo nasminkala,kakvo sjajilo to imas i sl.recimo ja imam drugaricu koja je inace bas lijepa cura,ne sminka se bas (mrsko joj skidat itd) izadjemo ja se nasminkam super i onda i ona pozeli malo boja i promjenu pa i ona onda 
znaci nije stvar samo “ja sam prirodni lijepa a ti si ruzna i moras stavit fasadu!” I od lijepe postoji ljepsa! ja uzivam u sminkanju a to je sasvim drugo :)Ljepse je vidjet nasminkanu curu s urednim noktima koja drzi do sebe nego neku koja nije stavila ni olovku za oci u zivotu jer misli da je miss svijeta,lol uzivajte u sminkanju i uredjivanju dok ste mlade,nitko nije savrsen,nije potrebno pretjerivat ali nemorate ni izbjegavat sminku,sminka postoji da se koristi
Pocela sam se sminkat pred kraj 1. razreda srednje škole i šminkala se sve do kraja 2. razreda. Nisam se šminkala da bi bila lijepsa ili da bi nekome nesto dokazala,sminkala sam se tek toliko radi sebe. Prestala sam se sminkat jer mi je bilo mrsko buditi se pola sata ranije i nasminkati. Ne,ne mislim za sebe da sam lijepa,niti da se moja lijepota krije unutra. Nisam zadovoljna sobom,imam visoko celo,malo klempo uši,malo poveci nos,tu i tamo koji pristic i male oci. Ali jednostavno me nije briga,dali sam ja nekome lijepa ili ruzna.Onakva sam kavu me Bog stvorio,ja to ne mogu promjeniti sa malo sminke. Zadnji put sam se nasminkala na maturalnoj zabavi,koja je bila u 4.mjesecu i nasminkat cu se uvijek kada bude bilo neko slavlje,nesto svecanije ili jednostavno kad osjetim potrebu da se za taj dogadaj moram nasminkat,ali svaki dan,ne hvala.Imam kod kuce mali dm,al to,eto,rijetko koristim.
Super članak. trebalo bi ga isprintati i djeliti djevojčicama i djevojkama
Moja se svakodnevna šminka sastoji od pudera, maskare i sjenila za obrve, a šminkam se svaki dan. Ne vidim ništa loše u tome da se djevojke ili žene svakodnevno šminkaju. Čak dapače, mislim da šminka može puno pomoći za podizanje samopouzdanja. Meni je, primjerice, ulaskom u pubertet koža lica stvarno podivljala, bila je puna prištića, mitesera i proširenih pora. Zbog toga sam se osjećala jako nesigurno, no kad sam počela koristiti puder samopouzdanje mi se jako povećalo. Još uvijek se puno ljepše osjećam sa šminkom na licu nego bez nje, a ona je, na neki način, i sredstvo da izrazim svoj stil i kreativnost. Smatram da šminka tome i služi – za prikrivanje nedostataka, isticanje lijepih dijelova i izražavanje svoje osobnosti. Međutim, to ne znači da se grozim izlaska van bez šminke ili da mrzim svoj izgled ili da sam svakodnevno (ili ikad) prekrivena slojevima pudera, sjenila, ruževa i rumenila. No isto tako ne mislim da šminkom narušavam svoju prirodnu ljepotu ili da njenim korištenjem prestajem biti vjerna sebi.
Jednostavno volim šminku, uveseljava me njezino korištenje, eksperimentiranje i isprobavanje novih stvari, ali imam i dovoljno samopouzdanja da bih mogla bez nje ako ikad (bedajbože) budem morala
Ja se sminkam periodicno, nekad me djavo ne bi istjerao iz kuce bez sminke, a nekad me uhvati period kad mi je mrsko sminkati se i onda to skidati. Kod mene to nije do sampouzdanja, vec do raspolozenja i stanja lica. Ne razumijem djevojke koje se ama bas nikad ne sminkaju, kao sto ne razumijem ni one koje cak i u teretanu idu sa nasminkane. Ja mislim da je sminka nama djevojkama dar od boga
i zasto ga ne iskoristiti? Imas koju bubuljicu, tu je korektor da prekrije. Imas duge trepavice, tu je maskara da ih jos vise naglasi…itd. Ali mora postojati i neka kultura sminkanja, ne mozemo ici npr. u skolu nasminkane isto kao da izlazimo u grad. Jednostavno, treba imati mjeru u svemu, pa tako i u sminkanju. Lijepo je kad ti je sminkanje svakodnevna navika kao pranje zuba, ali ako se desi da se ne stignemo nasminkati ne bi se trebali osjecati nista manje lijepo i privlacno, jer to smo opet mi samo bez maskare, pudera, rumenila…i ostalih pomagala.
Ja sam se počela šminkati u 1 razredu srednje škole,i dan danas se šminkam (imam 22godine) i ne vidim u tome uopće ništa loše,pa zato šminka i služi :). Naravno da kad idem van i dnevna šminka se razlikuju,ali uvijek mi je pri ruci korektor,malo pudera,rumenilo,to je neka moja rutina
S očima sam uvijek eksperimentirala,od razno raznih sjajila do samo maskare,zavisi kakav mi je dan i raspoloženje :). Ali obožavam se šminkati i mislim da je to ljubav koja me nikad neće proći :* :* . Samo mislim da treba biti neka granica,neki sklad u šminkanju i da ne bude svega previše… 
Sve u svemu,mislim da šimnkanje nije loše,zašto se ne bi šminkale kad već imamo priliku istaknuti ono na sebi najbolje i prikriti ono što nam se ne svidja 
Hvala puno na lijepim rijecima svima, da ne odgvaram pojedinacno
Kao i većina vas cura, također ima dana kada sam skroz našminkana, nekada nikako, ali ovo sam napisala upravo zato da bi se prepoznala svaka od nas i da shvatimo da je prava ljepota unutra. Kao što sam rekla, ne može šminka prekriti na primjer, loš karakter. Počela sam sa šminkanjem iz zabave, ali sada, dok sam odrasla, šminkam se samo radi sebe : nekada jer se osjećam bezveze bez šminke, da sakrijem nedostatke, nekada iz navike, zabave .. tu je barem milion razloga. 
No, poenta je da danas znam ko sam i šta sam i svjesna sam da sam ista osoba sa i bez šminke. 
bas si fino sve napisala :i lijepo si rekla : velika ljubav, ne potreba – dopada mi se
Hvala
Prvenstveno sam se počela šminkati zbog prištića, u šestom razredu osnovne sam počela nositi korektor, u sedmom matirajući puder, a u osmom tekući puder. Nažalost, još se nisam riješila tih dosadnih napasti :((((
ja imam 14 godina ( napunila) i u mom razredu se mozda samo jedna dejojka sminka i nikada je nisam vidjela bez sminke . ujutru obicno ovako : u 7.15 probudim onda 5 min u toaletu.7.20 se oblacim i 7.25 samo stavim korektor na flekicu. jednu na cijelom licu, i ja sam vec u 7.27 gotova. ove godine sam pocela stvaljati korektor jer mi je ostala fleka i stavim samo neko sjajilo ( kad se sjetim) i to bi bilo to. ne stavljam ni maskaru ni sjenu ni sumenilo ni bilo sta. i sva moja sminka koju koristim sedmicno sastoji se od korektora i sjajila ili labela. imam mitesere koje ne skoro i ne vide i nelkoliko malh flekica tako da mi ten nije ni priblizno savrsen. ali mi je bolje se naspavati nego koristiti neke pudere. i da. korektor sam kupila u janurau i nije se ni pola potrosio jer sam se izvjezblala da mogu tacno na fleku nanijeti.
Ooodličan članak, djelim mišljenje sa svakom tvojom rečenicom i riječi.
Imam hrpu šminke doma, ali se skoro nikad ne šminkam za školu ili takve svakodnevne stvari (iznimke su rođendan, imendan, zadnji i prvi dan škole jer jednostavno sama sebi želim učinit te dane važnijima pa se našminkam, neke moje fore,hihi)..Vollim se našminkat dok idem u izlazak, iako je bilo puta kada sam otišla van kao maškara (cvjetasta piđama sa šeširom za plažu i hrpom nepotrebnih majca) i bez trunke šminke. Ne kažem da sam krasotica, ali to sam JA. I kad mi se neda šminkat onda ni neću, makar podočnjaci bili do poda, kad hoću onda se našminkam pa makar to bila nedjelja poslje ručka i kad šminku skinem odmah nakon 5 minuta.
Ja sam ja.. i udovoljavam svojim željama i hirovima, a ne tuđima.
Po svuda idem baz šminke! Faks, kave, kino… you name it.
Ali volim se i našminkati, kako mi dođe koji dan..
ja sam se konkretno (znaci podloga + oci + usta) pocela sminkat na prijelazu osnovne i srednje,ali bez ikakvog problema odem nekud nenasminkana makar znam da izgledam ko da sam danima imala neku bolest i nemam bas najbajnijiten uvijek. ali treba pustit lice da se koji put odmori
Malo je reci da sam se odusevila, svaka cast
Jedan dan bez šminke??? Kod mene je to više jedan dan odvojim za šminku
i to uglavnom petak ili subotu, ovisi kad se izlazi u grad 
Još kao mala sam obožavala da se šminkam, eksperimentišem itd. Prvi put sam se ozbiljnije našminkala (rumenilo, alajner, maskara, krejon) kada sam bila možda četvrti, peti razred i to za mis. Sa češćim nanošenjem šminke sam počela u sedmom razredu, a u osmom sam se šminkala svaki dan (puder, krejon, maskara), usled nedostatka samopouzdanja, predpostavljam. Zatim, nije mi se desio nijedan dan da nisam otišla komplet našminkana (dakle: puder, krejon, maskara) u školu, takođe zbog nedostatka samopouzdanja. A tek kad izlazim, to da ne pričam. Puder, nekad podloga, rumenilo, alajner, maskara, krejon, debljanje obrva, pretamne senke… itd itd. I onda mi je nešto sinulo i otišla sam u školu potpuno nenašminkana što je za mene bilo kao VAU, i iako su mi rekli da sam mnogo bleda, nije me briga, takva sam i važno mi je da me vole takvu, nesavršenu. Od tada, svaki dan izbacujem nešto iz upotrebe. Trenutno imam jednu veliku krastu na licu koju je teško pokriti, i mnogo mi je krivo što moram staviti puder, i KAO se nadam da će spasti do sutra, hoće, sutra malo. I na kraju da pomenem, ja OBOŽAVAM da se šminkam, i imam baš dosta šminke i stalno je iznova i iznova kupujem, ali sam nekako shvatila da ima još mnogo vremena u životu za šminkanje, sad treba da budem dete