U posljednje vrijeme prečesto razmišljam o prošlosti i onome što želim da mi se ostvari u budućnosti. Mislim da sam došla konačno do onog raskrižja u životu kada moram konačno stati na loptu, duboko udahnuti i odrediti početak daljnjeg puta, a sve to je produkt završetka jednog razdoblja koje je tako teško pustiti i krenuti dalje iako sam svjesna da nema druge. Što sam više u životu vidjela i čula, to sam postajala nesigurnija u život oko sebe, a na kraju svega, shvatila da je najvažnije, da mi opstao u ovom varljivom svijetu, da voliš sebe i vjeruješ sebi i svojoj intuiciji.

Ne želim previše dramatizirati jer smatram da je to jedan od glavnih ljudskih (osobito ženskih) slabosti. Što apsolutno svemu što im se događa daju posebno značenje, i onda kada ga nema. Što svaki događaj (osobito onaj neplanirani) imaju potrebu analizirati i tražiti dublji smisao. Nema ga. Što si stariji to sve više i više shvaćaš da su stvari i više nego jednostavne. Ideš kroz život, događaju ti se dobre stvari, događaju ti se loše stvari. Ljudi i događaji utječu na tvoje ponašanje i tvoju percepciju onoga kako ćeš se postaviti dalje. Netko bude glup i povrijedi te. Nije lijepo, ali je dio postajanja. Onoga što osjećaš, onoga što kao osoba možeš. Osjećati. Bilo što. Zato sam u svojih 25 godina shvatila da postoji granica kada ćeš naprosto u svom životu povući crtu i samom sebi odrediti smjer života tako što ćeš značajno odrediti da je bilo dosta. To je taj trenutak. To je taj trenutak kada se sve lomi. Nema više razmišljanja o lošim stvarima, nema više kopanja po ružnim uspomenama. Nećeš više trpjeti. Nećeš se više osjećati loše zato što netko radi na tome da se osjećaš loše. Bit će po tvome. Bit će onako kako se ti u tom trenutku osjećaš.

Doći ćeš u dućan, promatrat ćeš police i htjet ćeš kupiti ono najskuplje što znaš da ne smiješ. I u samom sebi ćeš se gristi kako ne bi trebao kupiti ono najskuplje jer znaš da ne smiješ, ali stvarno ne možeš samo ostaviti tu stvari i otići. Kopka te. A onda ćeš shvatiti da je novac potrošan. Da ga danas imaš, sutra ga nemaš. I da je danas ustvari konačno stvarno dobar dan, sunce na nebu, plavo nebo, nasmijani ljudi i da ćeš potrošiti zadnju lipu i kupiti upravo najskuplju stvar koju ne smiješ jer – želiš. Jer svi oko tebe čine ono što oni žele. Oni odlučuju. Oni te nagovaraju da im se pridružiš u tome. Zašto ne bi za promjenu ti radio ono što želiš, prestao udovoljavati svima oko sebe jer te to baš čini ispunjenim. Ne čini li ti se da te ustvari troši?

Nauči voljeti sebe. Nauči sebe staviti na prvo mjesto. Svoje potrebe.

Prestani rušiti svoje samopouzdanje neprestanim kritikama. Svi imamo probleme. Svi imamo ono što nas muči i ono što ćeš nas uvijek mučiti. Svima se dešavaju neplanirane stvari na koje ne možemo utjecati. Koliko god to željeli. Svi živimo u disfunkcionalnim sredinama, cijeli život promatramo nezdrave odnose i uvjeravamo sebe da je problem u nama. Nije. Svi smo u istom košu, svi se nosimo sa istim preprekama, svi se nosimo sa istom sudbinom. Nazovi to kako hoćeš. Važno je da shvatiš da je to sve dio života. Ti kao ti, sa pričom koju možda nisi odabrao, ali možeš završiti. Prihvati sebe. Prihvati sebe sa onim najboljim i onim najgorim što imaš. Prestani se kritizirati. Prestani mučiti samog sebe. Izvuci najbolje što možeš iz svega i prihvati sebe i svoj život onakvim kakvim je.

Prestani strahovati od onoga što će biti. Strahom stvaraš nove probleme. U glavi vrtjeti ružne scenarije – čemu? Ionako ne možeš utjecati na baš sve. Zapravo, rijetko kada možeš. Što će biti, bit će. Prihvati da život ide svojim tokom. Postoji ravnoteža. Ne može uvijek biti sve divno i krasno. Vrlo često te nešto loše udari po glavi da se sjetiš. Tu si usput. Kakav god život je, tvoj je. Razmišljanje o negativnim stvarima i kreiranje scenarija u glavi neće to promijeniti. Usmjeri energiju na pozitivne stvari. Na ljude oko sebe kojima treba pomoć. A ne na samodestruktivne misli koje vode čemu?

Bez panike. Smireno. S puno strpljenja. Biti smiren i imati strpljenja prema životu, sebi i drugima djeluje na tok naših misli. Radiš s nekim tko ti ide na živce? Zbog koga bi najradije vrištao, kojeg bi posjeo i objasnio mu da nije normalan? Ponovno te pitam čemu? Diši duboko, smireno i pokušaj razumijeti. I on je čovjek. Poput tebe. Ne paše ti njegov karakter, ne paše ti njegova pamet. Živciranje samog sebe zbog nekog drugog čini samo da se ti osjećaš loše. Ako je netko glup, nek je glup. Svoj čovjek! Pusti ljude da budu glupi i ne živciraj se. I ti si ponekad glup, pa što sad? Ljudi smo, normalno je.

I za kraj, ne dopusti da te išta slomi, a osobito ne drugi. Imaj svoje ja. Svoje samopoštovanje. Svoje dostojanstvo. Izbori se za sebe. I u banalnim situacijama. Budi glasan. Nemoj sjediti u pozadini i trpjeti. Kažem – čemu? Bit ćeš mizeran i osjećaš ćeš se loše radi nekog drugog? Koga? Loših prijatelja? Susjeda? Kolega? Shvati da u većini slučajeva ti trebaš ljudima, a ne oni tebi. Ne gutaj sve. Nema potrebe.

Na kraju dana, bitno je voljeti sebe. Kada voliš sebe, nema ti kraja. Nitko te ne može i ništa te ne može uništiti. Sve što ti se dogodi samo te gura dalje. Loše stvari ti omogućuju da osjetiš da si živ i da stvari bole, a ti osjećaš. Normalno je osjećati bol i tugu. Kao i sreću i veselje.

Samo je bitno na kraju svega shvatiti da si u ovome svijetu najbitniji ti. Ne govorim o sebičnosti. Govorim upravo o onom trenutku kada ćeš konačno sjesti za stol i sam sebi reći da je došlo tvoje vrijeme i da želiš osjetiti kako je stvarno živjeti.

Nisam sigurna da li će itko shvatiti što sam ovom objavom točno željela. Najjednostavnije rečeno, zavoljeti sebe i svoj život onakav kakav je, i pozvati sve koji još nisu da to učine skupa sa mnom. Da shvatite bit i da shvatite da u jednom trenu valja sjesti, pogledati realnosti u oči i reći samom sebi da nećeš dopustiti da te sva ova depresija oko tebe ubije, jer onda si stvarno potratio vrijeme.

A život je samo jedan.

Možete li reći da volite sebe? Smatrate li se sretnom osobom? Što mislite što je potrebno za sreću? Kako se nosite sa svojim problemima? Što vas motivira u životu? Koliko se slažete sa mnom i mojom teorijom da treba najprije voljeti sebe da bi mogli voljeti život? Jeste li imali ikada trenutak kada ste odlučili preokrenuti svoj pogled na život?

*slike su preuzete ovdje